Institut za hrvatski jezik

(Sastavljeno prema tekstu akademika Dalibora Brozovića objavljeno u monografiji Hrvatski jezik, pripremljenoj u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Opole 1998)
S genetskolingvističkoga stanovištva hrvatsku jezičnu situaciju karakteriziraju dvije vrlo specifične činjenice. Prvo, dijalekti kojima govore Hrvati (ili, u današnjoj nomenklaturi, Hrvati i Bošnjaci-Muslimani) tvore tri narječja, to jest tri skupine dijalekata: kajkavsku, čakavsku i štokavsku (u početku zapadnoštokavsku), a ta se narječja međusobno razlikuju osjetno više nego što je prosjek dijalektne diferencijacije u slavenskom svijetu (s time da su glavne izoglose iznimno stare). I drugo, narječja koja obuhvaćaju hrvatske dijalekte, tvore u slavističkom povijesnoporedbenom smislu jedan dijasistem zajedno sa skupinama dijalekata kojima govore Srbi i Crnogorci, to jest sa štokavskim (u početku istočnoštokavskim) i torlačkim narječjem. Taj se dijasistem u proteklih stotinjak godina, osobito u posljednjim desetljećima, najčešće nazivao "srpskohrvatskim jezikom" (ili, sinonimno, "hrvatskosrpskim", "srpsko-hrvatskim", "hrvatsko-srpskim", "hrvatskim ili srpskim", "srpskim ili hrvatskim"), no taj je naziv (kao i njegovi sinonimi) nepovratno kompromitiran manipulacijama i teškim zloupotrebama, tako da je danas neupotrebljiv i u onim uskokabinetnim indoeuropeističkim i slavističkim komparativističkim funkcijama za koje je potreban nekakav nomenklaturni naziv takva sadržaja. Kada je dakle zaista potreban takav termin, možemo govoriti o srednjojužnoslavenskom dijasistemu (jeziku dijasistemu). Taj je naziv istinit, radi se o dijasistemu dijalekata koji na zapadu graniče sa slovenskim dijalektima, na istoku s makedonskim i bugarskima. U svim ostalim kontekstima valja govoriti o hrvatskome jeziku (ili, naravno, o srpskome), osobito kada se radi o standardu.
Navedene dvije genetskolingvističke činjenice nisu u svim razvojnim razdobljima imale nepovoljnih posljedica, ali u nekim su te posljedice bile zaista tragične. Karakter dijalektne diferencijacije nije na hrvatsku pismenost negativno djelovao do XIV. ili XV. stoljeća, jer je do tada u pismenosti posve vladao hrvatskocrkvenoslavenski jezik s većim ili manjim (ovisno o žanru) udjelom uglavnom samo čakavskih elemenata, ali od XVI. stoljeća ta se diferencijacija veoma negativno odražavala na hrvatsku književnost i općenito pismenost, jer se nekoliko stoljeća pisalo na raznim dijalektima svih triju narječja, tako da su se stvorile posebne tradicije, koje je u XVIII. i osobito na početku XIX. stoljeća bilo već teško nadvladati.
Ni specifično zajedništvo prvotnih pet narječja, to jest kajkavskoga, čakavskog, zapadnoštokavskog, istočnoštokavskog i torlačkoga, nije u starojezičnom razdoblju (znači do XII. stoljeća) nepovoljno utjecalo na kulturnojezični razvoj u Hrvatskoj. U prvom redu, tada su podudarnosti između zapadnoštokavskog narječja i kajkavskog i čakavskoga (kao i istočnoštokavskog i torlačkoga) bile bar tolike kolike i između dvaju štokavskih narječja starojezičnoga razdoblja, tako da je onda u načelu postojala mogućnost da se tri zapadna i dva istočna narječja odvoje u posebne dijasisteme, mogućnost kakva se u slavenskome svijetu znala ostvarivati i kasnije od toga doba. Osim toga, dodiri zapada i istoka bili su tada općenito slabi i sporadični.
Počevši od XII. stoljeća organski je razvoj srednjojužnoslavenskoga dijalektnog kontinuuma pošao novim smjerovima - zapadna i istočna štokavština postupno ali konvergentno dobivaju nove crte, pretežno zajedničke, s time da se prva pri tome udaljuje od kajkavskoga i čakavskog narječja, a druga od torlačkoga. Tada i pojedinačni dijalekti svih pet skupina počinju dobivati svoje osnovne jasne osobine. No razvoj se tu ne zaustavlja - u XV. stoljeću počinju dva neizmjerno važna procesa. S jedne se strane pojavljuju takozvane novoštokavske crte, koje zahvaćaju velike prostore i zapadne i istočne štokavštine, a s druge strane započinju velike seobe izazvane otomanskim osvajanjem, koje rezultiraju takvim migracijskim miješanjem raznih stanovništva (a naravno, i dijalekata) kakvo je inače nepoznato u Europi (izuzev možda unekoliko Rusiju, no i tamo se radilo više o širenju nego o miješanju).
Slika koja je dobivena krajnje je neobična. Čakavske i kajkavske dijalekte (slično kao na istoku torlačke) potisnuli su u seobama štokavski, uglavnom novoštokavizirani dijalekti (uz masovno iseljavanje čakavaca i kajkavaca na druge kajkavske ili čakavske terene, ili u Italiju, Sloveniju, Austriju, Češku, Slovačku, Madžarsku), a same su dvije prvotne štokavštine bitno promijenile svoju prirodu i fizionomiju - dio zapadnoštokavskih i istočnoštokavskih govora novoštokavizirao se i toliko ujednačio da ih samo profesionalni lingvist može razlikovati po podrijetlu (jer ni sam refleks jata nije uvijek siguran pokazatelj). Kao plod svih navedenih neorganskih procesa nastala je nova slika sekundarno homogeniziranoga općeštokavskog narječja. Danas imamo nenovoštokavizirane ili djelomično novoštokavizirane štokavske dijalekte zapadnoštokavskog podrijetla (što je i danas prepoznatljivo), novoštokavizirane štokavske dijalekte zapadnoštokavskoga, istočnoštokavskog ili miješanog podrijetla (što je na prvi pogled teško prepoznati) i nenovoštokavizirane ili djelomično novoštokavizirane štokavske dijalekte istočnoštokavskog podrijetla (što je opet lako prepoznatljivo).
Drugim riječima, danas je više nemoguće štokavštinu kao cjelinu dijeliti na zapadne i istočne dijalekte, danas je to jedno narječje, makar bilo dobiveno pretežno neorganskim razvojem. Osim toga, i kajkavski i čakavski dijalekti imaju danas govore koji su bili izloženi jakomu (novo)štokavskom utjecaju, i govore koji su ostali izvan takva utjecaja. Sve te okolnosti zajedno dovele su do jednoga izvanredno neobičnog i zapravo neprirodnog stanja. Takvu netipičnu i neobično čudno složenu dijalektnu sliku jezična je znanost slabo razabirala i još slabije tumačila, što je u XIX. i u najvećem dijelu XX. stoljeća omogućivalo i nehotične i svjesne krive interpretacije, koje su onda obično bile ne samo na štetu jezične znanosti općenito nego (i prije svega) na štetu razumijevanja hrvatske jezične problematike.

Historijat hrvatske pismenosti i književnosti i hrvatska standardnojezična pretpovijest i povijest predstavljaju jednu od najoriginalnijih europskih kulturnojezičnih pojava, u ponečem apsolutno jedinstvenu, tako da se ne može usporediti ni s kojim drugim razvojem, slavenskim ili neslavenskim. Tako je primjerice uloga crkvenoslavenskoga jezika bila bitno drugačija i od one na slavenskom zapadu (zapadnoslavenski jezici i slovenski) i od one na slavenskome istoku (istočnoslavenski jezici i bugarski, makedonski i srpski). Kod prvih je crkvenoslavenski utjecaj završavao u najboljem slučaju već u 10. stoljeću, kod drugih praktički u 19. st. Ili pak pitanje pisma: ni u jednome europskom jeziku nisu se u tijeku njegove povijesti upotrebljavala tri različita pisma osim u hrvatskome - hrvatska (uglasta) glagoljica, zapadna (hrvatska, bosanska) ćirilica i latinica. To su samostalna pisma, a ne inačice istoga pisma kao što su fraktura i irsko pismo inačicama latinice, a građanska je ćirilica inačicom crkvene.
Povijest hrvatske pismenosti može se podijeliti na šest razdoblja, to jest tri predstandardna i tri standardnojezična:
PREDSTANDARDNA RAZDOBLJA
1. razdoblje - srednjovjekovna pismenost, razvoj od prihvaćanja glagoljice koncem IX. stoljeća pa sve do konca XV. stoljeća; postupna izgradnja hrvatskocrkvenoslavenskog jezika u crkvenoj uporabi i hrvatskocrkvenoslavensko-čakavskoga amalgama u građanskoj (pretežno pravnoj) uporabi, sporadično prodiranje kajkavskih i štokavskih crta u taj amalgam, pri koncu prvoga razdoblja; sukcesivno pojavljivanje ćirilice sredinom XII. i latinice u XIV. stoljeću; reduciranje neleksičkih crkvenoslavenskih elemenata, osobito u latiničnoj pismenosti; u posljednjim dvama desetljećima XV. stoljeća tiskaju se već glagoljske inkunabule; pismenost se zasniva na crkvenoslavenskome duhovnom naslijeđu i na utjecajima srednjovjekovnoga latinizma.
2. razdoblje - nastanak i razvoj hrvatskih pokrajinskih književnosti u XVI. stoljeću i njihovih jezičnih izraza (zasnivanih na raznim dijalektima svih triju narječja); ravnoteža čakavskoga, štokavskog i kajkavskoga narječja u pismenosti i čakavštine i štokavštine u beletristici; veze među piscima, ali odijeljene čitalačke publike; nastanak dvaju hrvatskih teritorijalnih kompleksa: sjeverozapadnoga (sjevernočakavsko-kajkavskog) i jugoistočnoga (južnočakavsko-štokavskog); nazadovanje glagoljice (žanrovsko i teritorijalno); zapadni utjecaji (latinska poezija, petrarkizam, renesansa).
3. razdoblje - evolucija i umnažanje broja hrvatskih pokrajinskih književnosti i pokrajinskih pismenih jezika (štokavskih, kajkavskih, čakavskih) u XVII. stoljeću i u prvoj polovici XVIII. stoljeća; jačanje međusobnih veza unutar obaju kompleksa i među njima; prevlast štokavštine u jugoistočnome hrvatskom kompleksu; nazadovanje čakavštine i zapadne ćirilice u drugoj fazi 3. razdoblja (1. polovica XVIII. stoljeća); konsolidacija hrvatskoga kajkavskog pismenog jezika; novoštokavsko napredovanje u jugoistočnome kompleksu; razmišljanja o hrvatskome jezičnom zajedništvu i o reformi grafije; slabljenje literarnosti i jačanje polifunkcionalnosti.
RAZDOBLJA RAZVOJA JEZIČNOGA STANDARDA
4. razdoblje - ikavska i ijekavska novoštokavština kao jedini pismeni jezik na jugoistočnom kompleksu u 2. polovici XVIII. stoljeća i u prvim desetljećima XIX. stoljeća, početci standardizacije u tome jeziku i jačanje njegova utjecaja na sjeverozapadni kompleks; relativno brz iako nedovoljno širok proces standardizacije kajkavskoga pismenog jezika i njegova (orto)grafijska stabilizacija; nestanak čakavske pismenosti; pobjeda latinice na jugoistočnom kompleksu, uz svjesne napore za pojednostavljenje i izjednačenje grafije u novoštokavskome jeziku; jačanje veza među kompleksima; širenje funkcionalnog potencijala i polivalentnosti obaju hrvatskih iznadregionalnih pismenih jezika u procesu standardizacije, uz slabljenje ili stagnaciju čisto beletrističkih funkcija i uz jačanje napora za uklanjanje jezično kritičnih točaka (razmjerno bogata gramatičarska i leksikografska djelatnost, iznadregionalno usmjerena).
5. razdoblje - hrvatski narodni preporod u tridesetim godinama XIX. stoljeća i razvoj do konca stoljeća; priključenje sjeverozapadnoga kompleksa jugoistočnomu; općehrvatska grafijska reforma; krivudav razvoj, ali i bitan napredak novoštokavskoga standarda kao jedinoga hrvatskog standardnoga jezika; postupno uklanjanje ijekavsko-ikavskoga dvojstva polovicom 5. razdoblja; borba raznih koncepcija o optimalnome tipu hrvatske standardne novoštokavštine; borba s duhovnim ostatcima jezičnoga regionalizma; natjecanje između morfonološkoga i fonološkog načela u pravopisu; pomak u fizionomiji standardne novoštokavštine i pobjeda fonološkoga pravopisa na razmeđu XIX. i XX. stoljeća, uz stabilizaciju grafije.
6. razdoblje - razvoj u XX. stoljeću: konsolidacija standarda u glavnim pitanjima; prividno pravopisne oscilacije kao odraz otpora prema pokušajima jezične unifikacije (upravo: asimilacije); shvaćanje o potrebi posebne stabilne hrvatske novoštokavske norme prevladava sredinom šezdesetih godina; žestoki sukobi na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih godina i od tada tih stalan napredak hrvatskoga standardnog jezika usprkos pritiscima vlasti; grozničav razvoj u oslobođenoj hrvatskoj državi devedesetih godina. Osim toga, još početkom stoljeća rađaju se novočakavska i novokajkavska dijalektalna beletristika, pretežno poezija, obje regionalno neujednačena dijalektnog izraza. Iz sažeto izložene povijesti hrvatskoga jezika i njezine periodizacije izdvaja se nekoliko problema. U prvome se redu uočava izvanredno oštar kontrast između prvoga i drugog razdoblja. Prvo je trajalo šest stotina godina (X-XV. st.), drugo samo jedno (XVI.) stoljeće. Prvo je izgradilo čakavsko-hrvatskocrkvenoslavenski amalgam, koji se već počeo otvarati prema kajkavštini i štokavštini te širiti svoje funkcionalne potencijale pa je već na koncu XV. stoljeća, dakle na pragu novoga vijeka, mogao (mutatis mutandis) preuzeti ulogu kakvu je odigrao sličan srednjorusko-ruskocrkvenoslavenski amalgam tek pri koncu XVIII. stoljeća - to jest da postane materijalnom osnovicom jezičnoga standarda. No to se nije dogodilo - naprotiv, djelokrug opisanoga hrvatskog jezičnog amalgama drastično se teritorijalno suzuje (otprilike na trokut zadarsko područje - šira kvarnerska area - Pokuplje), veze među hrvatskim krajevima slabe zbog rascjepkanosti na razne državne formacije (Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, Mletci, Austrija) i osobito zbog prijetnje otomanskih osvajanja, a na raznim se područjima počinje razvijati nova pismenost na nekoliko čakavskih, štokavskih i kajkavskih dijalekata.

Umjesto da se na temelju višestoljetnoga razvoja i izgrađivanja izraznih mogućnosti prijeđe na viši stupanj jezičnih procesa, usporedivih (i opet mutatis mutandis) s onima u drugim sredozemnim zemljama, u Hrvatskoj se počinje iznova, i to u nekoliko međusobno slabo povezanih središta. To je prava kulturna tragedija - propada šest stoljeća razvoja i počinje se iznova.
Ta je tragedija ipak manja nego što se to čini na prvi pogled jer plodovi onih šest stoljeća nisu potpuno propali, nisu posve poništeni. Napuštena je fonetika i morfologija amalgama, uglavnom i običan leksik, i sve je to zamijenjeno elementima raznih dijalekata triju hrvatskih narječja. No svi ti dijalektni izrazi nasljeđuju kao zajedničko vezivno tkivo upravo iz amalgama ono čega nema ni u kakvu organskome dijalektu, to jest intelektualni rječnik, apstraktne pojmove, višu sintaksu, složeniju frazeologiju i slično. Jer jedan Zoranić, Marulić, Hektorović ili Držić ne nastaju odjednom, bez neke duhovno-jezične podloge svojoj dijalektnoj sirovini. A literatura hrvatskoga šesnaestog stoljeća pokazuje kvalitetu koja opravdava da ga smatramo zlatnim vijekom hrvatske književnosti, iako je zaista bilo crnim vijekom hrvatskoga jezika. Nevolja je prvenstveno u tome što se hrvatska jezično-književna rascjepkanost šesnaestoga i sljedećih dvaju stoljeća lako uočava, a međusobne veze i zajednička podloga ne vide se tako lako. I zaista, dobar dio slavističke filologije i nije ih uviđao.
Cio daljnji razvoj nakon napuštanja amalgama i glagoljice kao podloge za budući jezični standard predstavlja postupno uklanjanje šarenila u hrvatskome jezičnom i književnom mozaiku. Kao što se vidjelo, prvo otpada zapadna ćirilica, zatim književnost na dijalektima čakavskog narječja, onda se napušta dvojstvo dvaju usporednih standardizacijskih procesa (kajkavskoga i novoštokavskoga), pa ijekavsko-ikavsko dvojstvo u hrvatskoj standardnoj novoštokavštini i na koncu se uklanjaju neusklađenosti u pravopisu, grafiji i općoj fizionomiji hrvatskoga standardnog jezika. Očita je usmjerenost svih tih procesa i njihova unutarnja autonomija, bez obzira na to koliko su izvanredno nepogodne poteškoće stajale tim procesima na putu. No prava priroda toga krivudava i pomalo zagonetnoga zapravo tisućljetnog razvoja, krajnje složena i netipična, nije se dugo shvaćala u slavenskoj filologiji, ili ju se često i nije željelo shvatiti, a i sama se hrvatska filologija teško probila do pravoga i punog razumijevanja, i to tek u posljednjim desetljećima XX. stoljeća.
Bit svih nerazumijevanja i svih sporova sastojala se zapravo u tome da se na hrvatski jezični razvoj do takozvanoga ilirskog pokreta i narodnoga preporoda gledalo ne kao na sustavni slijed s vlastitim smislom nego kao mehanički zbroj slučajnih i nepovezanih zbivanja, a sam preporod (inače još prilično mistificiran, ne samo u romantičnom smislu) vidio se više-manje kao hrvatski odraz Karadžićeve djelatnosti u Srbiji, što se činilo naravnim prije svega u svjetlu genetskolingvističkoga statusa srednjojužnoslavenskoga dijasistema. Naravno, nitko ozbiljan ne dovodi u sumnju činjenicu da je Karadžić velik i izvanredno zaslužan srpski reformator jezika i pisma i ujedno važan predstavnik narodne književnosti u europskom i slavenskom romantizmu, niti se može nijekati stanovit Karadžićev utjecaj na hrvatski jezični razvoj nakon preporoda, no Karadžićeva je uloga u hrvatskim jezičnim zbivanjima bila ipak daleko precjenjivana. Cjelokupna je hrvatska jezična povijest, bar u svojim glavnim crtama, usmjerena upravo onomu stvarnom rješenju jezičnoga standarda koje je dobiveno u 4. razdoblju kao većinski hrvatski standardni jezik (u procesu izgradnje), u 5. razdoblju postalo općehrvatsko (još uvijek u procesu izgradnje), i u 6. razdoblju dovršeno (uz neke nametnute nanose, kojih se hrvatski jezik upravo oslobađa). Tu nema mjesta za kakav iole bitan utjecaj sa strane, opisanomu je rješenju zametak još u 3. razdoblju u djelovanju Bartola Kašića (1575-1650), koji je zacrtao budući razvitak hrvatskoga jezika, no njegovo djelovanje nije još moglo biti ostvarenjem standarda zbog raznih ograničenja koja je nametala njegova epoha. Zablude (ali i podmetanja) o odlučujućoj ulozi Karadžićevoj u hrvatskome razvoju 5. razdoblja i o tome kako su rješenja toga doba bila motivirana prije svega željom za hrvatsko-srpskim standardnojezičnim jedinstvom, koliko god bile proširene, ipak su prozirne iz veoma jednostavna razloga. Činjenica jest da su hrvatske unutarjezične prilike nametale Hrvatima novoštokavsko rješenje. Što su i srpske unutarjezične prilike nametale Srbima slično rješenje, to je zapravo slučajna podudarnost, tipološki krajnje neobična, zapravo jedinstvena u Europi, ali zato ne manje stvarna. Radi se o situaciji koja se, kada se razmatraju genetskolingvistički, to jest dijalektni uvjeti za razvitak pismenoga i standardnog jezika, može opisati ovako:
a) štokavsko narječje zauzima apsolutno najveći dio etničkoga teritorija N naroda;
b) štokavskim narječjem (i dapače novoštokavskim dijalektima) govori apsolutno najveći broj pripadnika N naroda;
c) novoštokavski dijalekti nisu smješteni samo na jednome sektoru etničkoga teritorija N naroda;
d) od svih dijalekata kojima govore pripadnici N naroda novoštokavski pokazuju najveću ujednačenost i unutarnju i međusobno;
e) stupanj međudijalekatske razumljivosti u svim kontaktnim kombinacijama među pripadnicima N naroda veći je u parovima novoštokavski / nenovoštokavski nego u bilo kojem paru nenovoštokavski-x / nenovoštokavski-y, bez obzira znači li tu oznaka nenovoštokavski "štokavski nenovoštokavski" ili naprosto "neštokavski";
f) štokavština, i to osobito novoštokavština, reprezentativan je jezični tip za cio dijasistem dijalekata kojima govore svi pripadnici N naroda.
Neosporna je činjenica da sve formulacije a - f vrijede podjednako zamijenimo li oznaku N pridjevom "hrvatski" ili pridjevom "srpski". To je bitna značajka srednjojužnoslavenske jezične stvarnosti što se tiče organske, genetskolingvističke prirode uvjeta za pokretanje i razvoj standardizacijskih jezičnih procesa i ta je značajka utjecala na razvoj i kod jednoga i kod drugoga naroda odvojeno, neovisno, a sve je drugo samo određena promidžba i(li) sekundarna, aposteriorna romantično-filološka magla. Već sama najobičnija kronologija standardizacijskih procesa kod Hrvata i Srba kaže zapravo sve - hrvatski zametci u XVII. stoljeću, konkretni procesi u XVIII. stoljeću, konačni u XIX. stoljeću. A mladi Karadžić istupa tek god. 1818. sa svojim Rječnikom, to jest prvim otvorenim izlaganjem i pokušajem ostvarivanja svojih ideja.
Donekle je razumljivo da je slavistička znanost od XIX. stoljeća pa praktički sve do naših dana imala uglavnom krive predodžbe i netočna shvaćanja o jezičnoj povijesti hrvatske pismenosti i književnosti, osobito o karakteru i značenju hrvatskoga narodnog preporoda. To je sve hrvatskomu jeziku i hrvatskoj filologiji mnogostruko škodilo - to više što su se iskrivljeni filološki pogledi prenosili i na opća shvaćanja o hrvatskoj naciji, njezinoj prirodi i povijesti, njezinu mjestu u Europi i u slavenskome svijetu. No prava je šteta dolazila tek od činjenice da su i sami hrvatski filolozi, pa i oni u čiju se rodoljubnost inače ne može sumnjati, uglavnom prihvaćali vladajuća slavistička shvaćanja. To je omogućilo da se na razmeđu XIX. i XX. stoljeća uz samo slabe i rijetke više književne nego filološke otpore provedu ne samo neke zakonite i opravdane jezične i pravopisne reforme, za koje je objektivna jezična situacija bila već zaista sazrela (i koje su bile na općoj hrvatskoj razvojnoj crti), nego i neke koje nisu imale uporišta u hrvatskoj tradiciji i stvarnome jezičnom stanju. Posljedice je poslije bilo teško ispravljati, neke se više i nisu ispravljale, a osim toga, novostvorena situacija omogućivala je nakon 1918. sedam desetljeća sustavnih manipulacija s hrvatskim jezikom. Višenacionalna jugoslavenska državna formacija nastala je u prosincu god. 1918. spajanjem kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (koja je bila nastala po slomu Austro-Ugarske) s Kraljevinom Srbijom (koja je već prije bila pripojila Kraljevinu Crnu Goru) u Kraljevinu (isprva Kraljevstvo) Srba, Hrvata i Slovenaca. U novoj se državi odmah počela provoditi jezična politika u duhu takozvanoga nacionalnog integralstva, što je praktički trebalo dovesti do nacionalne asimilacije hrvatskoga naroda, uključujući onda i jezičnu asimilaciju. U toj se državi narodi i nisu priznavali. Makedonci uopće ne, a Slovenci i Hrvati, kao i sami Srbi, smatrani su za "plemena" troimenoga naroda. God. 1928. poubijani su hrvatski vođe u beogradskom parlamentu, pa kralj Aleksandar uvodi diktaturu. Nakon uvođenja te takozvane šestojanuarske diktature god. 1929. dvije su posljedice bile osobito važne. Država se preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju (pa je i "troimeni narod" dobio jugoslavensko ime), što je već samo po sebi bilo obmanom - ta država nije obuhvaćala sve Južne Slavene da bi imala pravo na takvo ime (Bugarska nije bila uključena!). A druga se promjena ticala upravo jezika. On se službeno naziva srpskohrvatskim, a ponekad i "srpskohrvatskoslovenačkim", osobito u dokumentima, primjerice u školskim svjedodžbama (slovenački je srpski naziv za "slovenski", jer u srpskome jeziku slovenski znači "slavenski"), što je očita lingvistička nakaza, no slavistička se znanost pravila da to ne primjećuje. Ubrzo po uvođenju diktature Hrvatima je nametnut pravopis zajednički sa Srbima, zasnovan uglavnom na srpskome pravopisu koji je Aleksandar Belić početkom dvadesetih godina reformirao, udaljujući ga od nekih slavenskih tradicija, do tada zajedničkih i hrvatskomu i srpskom pravopisu. Započelo je i izdavanje službenih knjižica sa zajedničkom školskom terminologijom pojedinih struka. Tu u oba slučaja "zajednički" valja razumjeti kao "uglavnom srpski". No u Hrvatskoj se sada ipak razvija odlučniji otpor velikosrpskim presezanjima. Književnici ne prihvaćaju "zajednički" pravopis, nakladnici također (izuzev naklade u državnom vlasništvu), nerežimske novine isto tako. Novi pravopis poštuju samo škole i državna uprava, a razumije se, i režimski tisak. No hrvatsko društvo drži se i dalje prethodnoga hrvatskoga pravopisa (Broz-Boranićeva, u kasnijim izdanjima samo pod Boranićevim imenom).

U tridesetim godinama počela se i hrvatska filologija osvješćivati i pomalo oslobađati mladogramatičarskoga slavističkog naslijeđa i raznih jezičnih mitova, romantičarskih zabluda i iluzija. No ta nova nastojanja nisu još bila osvijetljena odgovarajućom lingvističkom teorijom - ustanovljavale su se činjenice, no nedostajalo je kvalificirano objašnjenje i slavistička znanost izvan Hrvatske jednostavno je ignorirala nove pojave u Hrvatskoj. Julije Benešić, istaknuti književnik i filolog i veliki promicatelj hrvatsko-poljskih književnih i kulturnih veza, izdaje 1937. u Warszawi Gramatyku języka chorwackiego czyli serbskiego, u kojoj su u posebnome poglavlju iznesene i neke uglavnom leksičke razlike između hrvatskoga i srpskog standardnog jezika. Takva novost u hrvatskoj filologiji mogla se tada pojaviti samo u inozemstvu, no kako je taj prilog bio slabo teorijski utemeljen i s priličnim brojem činjeničnih pogrješaka, na stranu javnost nije ostavio osobit dojam, a u Hrvatskoj je bio slabo poznat. U Beogradu je pak, naravno, doživio oštre napadaje. No koncem tridesetih godina događaju se u jugoslavenskoj državi neke bitne promjene. Hrvatski otpor postao je previše jak, a ostali narodi i nacionalne manjine solidarizirali su se više ili manje otvoreno s Hrvatima ili su vršili vlastiti pritisak na Beograd. S obzirom na teške vanjskopolitičke prilike za kasnoga ljeta 1939. beogradska je vlada bila prisiljena na popuštanje pa se sporazumjela s hrvatskom oporbom te je 26. VIII. 1939, uoči samog izbijanja II. svjetskog rata, proglašena Banovina Hrvatska s priličnom autonomijom.
Koliko je u Hrvatskoj bila omražena velikosrpska jezična politika i takozvani zajednički pravopis, vidi se i iz činjenice da je jednom od prvih odluka banovinskih vlasti taj pravopis ukinut i vraćen na snagu Boranićev. Vodeći hrvatski lingvist Stjepan Ivšić pokreće časopis Hrvatski jezik, a mladim znanstvenicima Petru Guberini i Kruni Krstiću objavljuje Matica hrvatska god. 1940. knjigu Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika. Ta knjiga nije doduše bila lingvistički posve dobro utemeljena i srpska joj je kritika, uz teške napadaje, našla i pojedine stvarno slabe strane, no u hrvatskoj su javnosti Razlike odlično primljene i ostavile su silan dojam te bez sumnje ozbiljno utjecale na opću svijest, ne samo na filološke krugove. Stanje duha u hrvatskoj filologiji jednostavno je sazrelo za neke spoznaje za koje prije nije bilo pravoga razumijevanja. Jer još godine 1935. crnogorsko-srpski lingvist Radosav Bošković objavio je jednu manju korektno napisanu studiju o hrvatsko-srpskim jezičnim razlikama, uglavnom rječničkima, koja je u Srbiji bila uglavnom ignorirana, ali ni u Hrvatskoj još nije bila pravo shvaćena niti iskorištena za argumentaciju. No u banovinsko doba prave jezične činjenice počele su se uočavati i privlačiti pozornost. Ono što je nedostajalo, bila je teorijska neizgrađenost hrvatskoga jezikoslovlja. Učenje Praške škole o normama i jezičnome standardu, tada već svjetski priznato, nije na nas još imalo nikakva utjecaja.
Jezične razvojne tendencije u Banovini prekinula je god. 1941. njemačka invazija na Kraljevinu Jugoslaviju. U novoj, kvislinškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj provedene su drastične jezične promjene. Obnovljen je leksički purizam austroslavenskoga tipa, karakterističan na hrvatske jezične prilike u drugoj polovici XIX. stoljeća. Ubrzo je obnovljen i morfonološki pravopis, koji je u Hrvatskoj prevladavao od hrvatskoga narodnog preporoda do devedesetih godina prošloga stoljeća. Takav pravopis, pogrješno zvan etimološkim (korijenskim), uveli su bili hrvatski ilirci želeći se približiti drugim slavenskim jezicima, osobito češkomu i ruskomu, no morfonološko načelo ne odgovara glasovnoj strukturi hrvatskoga jezika, koja je izrazito prozirna, pa je do narodnoga preporoda (bez obzira na grafijsku neadekvatnost) u hrvatskome pisanju uglavnom prevladavalo fonološko načelo, kao i u drugim prozirnim jezicima. Tako je za hrvatski prirodno rješenje vrapca prema vrabac kao što je u isto tako prozirnom latinskome prirodno scripsi, scriptum prema scribo, scribere, ili kao što Talijani (bez obzira na nesavršenu grafiju) pišu Giambattista sa m, a ne sa n (prema Gianni). Naravno, u glasovno neprozirnim jezicima bilo bi fonološko pravopisno načelo krajnje nepoželjno, primjerice u ruskome, engleskome ili francuskome, ali za hrvatski jezik ono je, uz sitna odstupanja, ipak prikladnije od morfonološkoga (ili pak povijesnoga). To znači da su jezične reforme u doba II. svjetskog rata značile zapravo nazadak u organskome razvitku hrvatskoga jezičnog standarda. Na područjima pod kontrolom hrvatskih narodnooslobodilačkih snaga ostao je bio na snazi banovinski Boranićev pravopis i jezična praksa iz doba Banovine, a takvo je stanje ostalo i nakon god. 1945. u Federalnoj Državi Hrvatskoj, odnosno poslije u Narodnoj Republici Hrvatskoj u okviru nove jugoslavenske federacije. Tada počinje polstoljetno razdoblje krivudava jezičnog razvoja s mnogo reskih zaokreta.
U tome je kontekstu neobično zanimljiv jedan izniman događaj hrvatske jezične povijesti. Već je rečeno da je na hrvatskome partizanskom teritoriju vrijedio banovinski Boranićev pravopis. No nije bio samo spontan mehanički nastavak banovinske jezične prakse. Izbor nije jednostavno bio samo između banovinskoga i endehaškog pravopisa, teorijski je dolazio u obzir i onaj "zajednički srpskohrvatski" do 1939., koji je u Srbiji ostao na snazi. No izbor je izvršen svjesno i potvrđen posebnom odlukom ZAVNOH-a (hrvatskoga partizanskog parlamenta) na III. zasjedanju svibnja 1944. u Topuskome. To je jedinstven slučaj u cijelome europskom pokretu antihitlerovskoga otpora.
Kakvo je stanje hrvatskoga jezika na koncu Drugoga svjetskog rata? Hrvatsko je društvo zbunjeno i ta činjenica nije nimalo neobična. U posljednjih nešto više od pol stoljeća situacija se neprestano mijenjala, uvijek pod pritiscima. U devedesetim godinama XIX. stoljeća i na početku XX. službena filologija, u kojoj su na ključnim položajima filolozi što su ujedno bili predstavnici jedne čudne vladajuće koalicije između hrvatskih madžarona (pristaša peštanske politike) i nacionalista iz srpske manjine, takozvani hrvatski vukovci (najvažniji Tomo Maretić i Fran Iveković), izdaje osnovne rječničke priručnike u kojima uvodi bitne gramatičke, rječničke i pravopisne promjene. Toj je struji djelomično pripadao i Ivan Broz, koji je god. 1892. izdao razmjerno dobar fonološki Hrvatski pravopis (II. izdanje 1893) i pripremao veliki Rječnik hrvatskoga jezika. No Broz umire 1893. i njegov rječnik nastavlja madžaron njegov ujak kanonik Fran Iveković, a njegov pravopis nastavlja izdavati Dragutin Boranić, do 1915. četiri izdanja kao Broz-Boranićev, a od 1921. samo pod svojim imenom, i to kao Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, do 1951. deset (upravo 11) izdanja, postepeno ga prilagođujući Maretićevu učenju, to jest, približavajući ga srpskomu pravopisu. Ni Brozov rječnik nije bio bolje sreće. Nakon Brozove smrti rukopis prerađuje Iveković u smislu Maretićeve škole i izdaje ga god. 1901. kao Broz-Ivekovićev. Promjene koje uvode hrvatski "vukovci" uz pomoć madžaronskih vlasti hrvatska javnost nije prihvaćala, ali škole su imale odsudan utjecaj. Nakon Prvoga svjetskog rata kraljevski režimi nastavljaju u novim prilikama sličnu jezičnu politiku kao nekadanji madžaronski, a sami hrvatski madžaroni postaju korifejima integralnoga jugoslavenstva. Do konca tridesetih godina, usprkos hrvatskomu otporu, ponavlja se opet nasilje nad hrvatskim jezikom, a godina 1939. donosi samo predah, s time da za trajanja II. svjetskog rata hrvatski jezik doživljava i opet novi potres, samo druge vrste. Takva je situacija zatečena godine 1945.
Potpuna dominacija maretićevskih shvaćanja u službenoj hrvatskoj filologiji pol stoljeća prije 1945, što u madžaronskoj što u jugoslavenskointegralističkoj inačici, ostavila je za sobom i jednu izvanredno važnu i dalekosežnu posljedicu. Kada se u Europi izdaju književna djela iz prošlosti, onda se književnost iz daljih starijih razdoblja, s teško razumljivim ili posve nerazumljivim jezikom jezično modernizira, ili najčešće zapravo prevodi na suvremeni jezik, ili se pak donosi bar kao usporedni tekstovi (lijeva stranica izvornik, desna današnji prijevod), a originalni se jezik donosi samo u kritičkim i osobito u znanstvenim izdanjima (književnopovijesnima, jezičnopovijesnim, tekstološkima i sl.). Književna pak djela iz vremenski bližih razdoblja, s nesuvremenim ali posve razumljivim jezikom, izdaju se izvorno (uz eventualne bilješke, ili glosar na koncu knjige). U Hrvatskoj, i to jedino u Hrvatskoj, postupano je upravo obratno.

Djela iz starijih razdoblja izdavana su beziznimno s originalnim jezikom kako bi đacima i drugim čitateljima bila nerazumljiva, nezanimljiva i odbojna, a djela iz druge polovice XIX. stoljeća izdavana su i opet beziznimno samo u obliku jezično (dakle ne samo pravopisno, što bi bilo u redu) posve prilagođenome službenomu obliku suvremenoga jezika. Hrvatska čitateljska publika nije dakle uopće imala prilike upoznati prozu hrvatskih romantičara i realista pa dijelom i pisaca hrvatske moderne kakva je u stvarnosti zaista bila u jezičnom pogledu. I glavni pisci, kao Šenoa, Ante Kovačić, Gjalski, poznati su samo u jezično krivotvorenome izrazu. Strancu je teško razumjeti kako je nešto takvo uopće bilo moguće, i kakav je cilj moglo imati takvo krivotvorenje. A taj je cilj veoma jasan. Trebalo je Hrvatima već u školi usaditi u glavu kako je hrvatska renesansna i barokna književnost nezanimljiva, nerazumljiva, dosadna (iako je najvrjednija među slavenskima, i istaknuta među europskima), kako prije preporoda ništa nije važno ni vrijedno, a od preporoda je odmah sve jezično u skladu s Maretićevim shvaćanjima, gotovo u karadžićevskoj verziji. Drugim riječima, sugerirano je kako je "ilirski preporod" potpun jaz i kako nema nikakve veze između onoga prije i nakon njega. No istini za volju, treba priznati da s hrvatske filološke strane gotovo da nije bilo ozbiljna otpora tomu literarnom falsifikatu.
Pol stoljeća 1945-1995. započelo je u Hrvatskoj prilično nepovoljno u jezičnome pogledu. Prethodnih pol stoljeća ostavilo je duboke tragove, a kratkotrajna banovinska epizoda, sa svojom isto tako kratkotrajnom kontinuacijom na partizanskim teritorijima, nije imala prilike da ozbiljnije popravi posljedice prethodnih polstoljetnih procesa. Komunistička vladavina prvih godina bila je inače oštra i nemilosrdna na društvenome polju, neumoljiva prema "nacionalizmima", bar deklarativno prema "svim nacionalizmima", ali velikosrpski elementi i jugoslavenski unitaristi (nasljednici predratnih jugoslavenskih integralaca), nisu se još bili oporavili od ratnih poraza i do pedesetih godina nisu još bili uspjeli steći ključne pozicije u novim vladajućim strukturama, pa borba protiv "nacionalizama" nije još bar prvih godina imala isključivo protuhrvatski karakter. Prvi jugoslavenski ustav iz 1946. čitan je primjerice na četiri jezika: slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom. U bitnim se crtama nastavljala banovinska (i partizanska) jezična politika, u Hrvatskoj su izlazili rječnici kao hrvatsko-inojezični, ponovno se izdavao Boranićev pravopis, osnovano je Hrvatsko filološko društvo i ono je 1952. počelo izdavati Jezik, "časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika". To je društvo počelo izrađivati i novi pravopis hrvatskoga jezika, koji bi bio osuvremenjen i lingvistički moderan, ali uz neka vraćanja prvotnim Brozovim rješenjima, blago popravljenima u nekim Brozovim nedosljednostima. Razumije se, uza sve to nije bila moguća kakva otvoreno hrvatska jezična djelatnost, jezično krivotvorenje hrvatske književnosti i dalje je nastavljano, ali stanje je ipak bilo donekle podnošljivo i činilo se da će se moći i polako popravljati. No u pedesetim su se godinama stvari počele oštro mijenjati. Velikosrpski elementi i hrvatski i drugi jugoslavenski unitaristi, koji su svi uglavnom usklađeno djelovali (s time da su i velikosrbi nastupali s unitarističkim geslima), postupno su zauzimali odlučujuća mjesta u komunističkoj partijskoj a onda i državnoj hijerarhiji, i to prvenstveno u ideološkim tijelima, u periodičnom tisku i nakladničkim poduzećima, u školstvu i u državnim ustanovama i tijelima što vode obrazovnu politiku. Marksistički ideolozi nisu se svemu tomu ozbiljnije odupirali, oni su te djelatnosti (izuzev ideologiju) smatrali nebitnima, jer su bili preokupirani svojim megalomanskim gospodarskim i društvenim planovima. No tu je bila i jedna oportunistička partijska računica - nije bila poželjna politička borba na dvjema frontama, protiv unitarizma i protiv raznih nacionalizama, a unitarističke vizije jedne jugoslavenske nacije i jednoga jugoslavenskog jezika bile su i mnogim komunistima privlačne, obećavale su pojednostavljeno društvo oslobođeno od suvišnih natezanja s međusobno suprotstavljenim nacionalizmima. Plodovi su se ubrzo pokazali. Naziv "hrvatski jezik" postupno nestaje s priručničkih naslova i iz javne uporabe, a zamjenjuje se nazivom "hrvatskosrpski jezik" ili pak "hrvatski ili srpski jezik"; izvan Hrvatske posve dominira naziv "srpskohrvatski jezik". Podnaslov zagrebačkoga časopisa Jezik dugo vrijeme ostaje osamljenim ostatkom, ali god. 1960. i tu biva uklonjen. Rad Hrvatskoga filološkog društva na novome hrvatskom pravopisu biva obustavljen, no glavni se događaj zbiva godine 1954. u Novome Sadu.
Te je godine održan u organizaciji Matice srpske sastanak pojedinih lingvista i književnika uglavnom iz Srbije i Hrvatske i nekolicine iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore, na kojem je trebalo donijeti zaključke o potrebi jedinstvenog pravopisa i ujednačivanja prvo hrvatskoga i srpskog nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. Matica srpska pozvala je na suradnju Maticu hrvatsku služeći se pri tome socijalističkom frazeologijom i geslima, i tu je ponudu pod postojećim režimom teško bilo odbiti, ali "predstavnike" iz Hrvatske nije na novosadski sastanak poslala Matica hrvatska, nego ih je pozvala Matica srpska po vlastitome izboru
Novosadskomu je sastanku prethodila anketa u kojoj su se srpski i hrvatski filolozi i literati trebali izjašnjavati o idejama jezičnoga jedinstva. Pokazalo se kako velikosrpske snage nikada i nikako ne odustaju. Ta je anketa bila kopijom ankete koju je još god. 1912. organizirao Jovan Skerlić, istaknuti srpski književni povjesničar i političar, kada se izjašnjavalo o jezičnoj unifikaciji tako da Hrvati žrtvuju ijekavicu, a Srbi ćirilicu kako bi se dobio zajednički i pojednostavljen jezik. Ta je Skerlićeva anketa uglavnom propala, a ni u novosadskoj ideja o žrtvovanju ijekavice i ćirilice nije prošla, iako su inače hrvatski sudionici u anketi morali biti oprezni i suzdržani u izjašnjavanju. Isto tako, ideja o ujednačivanju pravopisa i stručnoga nazivlja bila je očitom kopijom već opisanih oktroiranih rješenja za šestojanuarske diktature početkom tridesetih godina (a kako će se vidjeti, i propala je na sličan način i opet nakon sedam godina!).
Nakon Novoga Sada nastupilo je doba veoma teško za hrvatski jezik. Jednoj komisiji Matice srpske i Matice hrvatske povjerena je izradba zajedničkoga pravopisa koji je trebao izići u dva sadržajno i terminološki posve identična izdanja, ali ipak u nakladi Matice srpske u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu latinicom i ijekavski. Pravopisi su zaista i izašli tako, pojavili su se god. 1960. i odmah su ozakonjeni, a ubrzo su izašla i manja školska izdanja. Kako su taj pravopis radili zajedno srpski i hrvatski lingvisti, teško je bilo provoditi jednostran potpuni diktat. Srpski su članovi Komisije bili ipak zainteresirani prvenstveno za zajedništvo kao takvo, da se ne zna što je hrvatsko i što srpsko, i popuštali su hrvatskima prihvaćajući znatan broj dvostrukosti, to jest da su se neke srpske i hrvatske tradicionalne osobine prihvaćale kao "zajedničke dublete". Za ironiju valja reći daje taj pravopis iz 1960, u širim krugovima zvan novosadskim, prvi put nakon Maretića prihvatio bar kao dublete i neke hrvatske jezične osobine, osobito u naglašivanju pojedinih glagola i zamjeničkih riječi, a Maretić i njegovi nasljednici bili su priznavali u tim oblicima kao normativne samo naglaske što su bili zapravo isključivo srpski. Sam taj pravopis bio je inače u čisto profesionalnome smislu prilično dobro sastavljen, primjerice, rečenična je interpunkcija bila riješena načelno bolje nego i u jednom dotadanjem i hrvatskome i srpskom pravopisu, možda bolje nego i u drugim slavenskima, ali hrvatska je javnost vidjela u njemu u prvom redu plod nasilja i sredstvo za nametanje srpskih jezičnih osobina i srpske terminologije, a to je taj pravopis u stvarnosti i bio. Zajedničkomu je pravopisu trebao slijediti zajednički rječnik, izdavan na isti način: u Novome Sadu ćirilicom i ekavski, u Zagrebu latinicom i ijekavski, ali identična sadržaja, s time da se hrvatske i srpske riječi donose usporedno kao zajedničke dublete. No izradba rječnika se oduljila, a u međuvremenu se zbio jedan važan politički događaj. Velikosrpske snage u okviru Komunističke partije toliko su ojačale da su počele ugrožavati i samu središnju partijsku liniju pa su god. 1965. poražene na plenumu komunističkoga Centralnog komiteta održanome na Brijunima. Nakon toga nešto je popustio pritisak na Hrvate pa onda i na hrvatski jezik. No hrvatsko je nezadovoljstvo raslo i doseglo vrhunac u proljeću 1967, kada su predstavnici osamnaest filoloških društava, katedara i drugih ustanova i tijela donijeli "DEKLARACIJU O NAZIVU I POLOŽAJU HRVATSKOG KNJIŽEVNOG JEZIKA" koja je tiskana u tjedniku Telegram 17. ožujka. Taj je tekst vrlo umjeren, proviđen socijalističkom frazeologijom, defenzivan a ne ofenzivan, no ipak ostaje trajan dokument vremena:
Po izlasku Deklaracije nastupila je neviđena i nečuvena hajka na "hrvatski nacionalizam". Novine i elektronski mediji bili su puni bjesomučnih i veoma oštrih napadaja, mnogi književnici i filolozi, koji su bili članovi kompartije, isključeni su ili strogo kažnjeni, mnogi su ljudi smijenjeni sa svojih položaja, drugi su se privremeno sklonili u inozemstvo bojeći se uhićenja, ili su jednostavno emigrirali, vodeći i najvažniji hrvatski književnik te epohe, Miroslav Krleža, inače prijatelj Titov, bio je prisiljen dati ostavku na članstvo u Centralnom komitetu, održavani su masovni prisilni "prosvjedni" sastanci radi osude Deklaracije, vršen je strahovit pritisak na istaknute pojedince da se Deklaracije odreknu, ali gotovo nitko nije pokleknuo. Ukratko, provodio se za to doba neshvatljiv pritisak, ali europska je književna, kulturna i znanstvena javnost ostala ravnodušna.
Cijela protudeklaracijska buka bila je zapravo velikosrpski i unitaristički protuudar, s time da su i velikosrbi istupali u obranu jugoslavenskoga "bratstva i jedinstva". Komunisti su u toj histeriji sudjelovali, ali su je ujedno i stišavali tako da je sama kampanja razmjerno brzo utihnula, ali ostavila je s jedne strane neke razorne posljedice za hrvatsku filologiju i kulturu, no s druge je strane silno podigla nacionalni duh - ako je tko tada i imao kakve jugoslavenske iluzije, kampanja nakon Deklaracije definitivno ga je otrijeznila. Deklaracijom je odbačen novosadski pravopis, a vlasti ga doduše nisu službeno ukinule, no tolerirale su nepridržavanje njegovih odredaba, osobito što se tiče ujednačene terminologije, koja je u stvarnosti nestala iz uporabe. Ukratko, hrvatska se filološka svijest počela oporavljati. To se osobito osjetilo već koncem 1967, kada su se pojavila dva prva sveska zajedničkoga rječnika (A do K) u nakladi Matice srpske i Matice hrvatske što su bili izrađivani na temelju takozvanih novosadskih zaključaka, Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika (Novi Sad, ćirilicom) i Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika (Zagreb, latinicom). U tijeku 1968. hrvatski su lingvisti i književnici vrlo negativno ocjenjivali ta izdanja u nizu kritičkih priloga, koji su poslije sabrani i izdani 1969. u dvjema knjigama kao dva posebna izdanja časopisa Kritika. Taj je rječnik zaista davao iskrivljenu sliku o odnosu hrvatskoga i srpskog jezika i nametao privid njihova jedinstva. Nakon svih polemika Matica hrvatska odustala je od izdavanja daljnjih svezaka, a Matica srpska objavila je preostale sveske do konca azbuke.

U godinama 1968. i 1969, dakle u doba kada je slomljeno "praško proljeće", počinje cvasti "hrvatsko proljeće".
God. 1970. i jedanaest mjeseci 1971, sve do 1. prosinca, predstavljaju zaista drugi hrvatski narodni preporod. Nadnevak 1. prosinca uopće je nesretan u hrvatskoj povijesti. God. 1918. na taj je dan nad Hrvatskom zavladala srpska dinastija Karađorđevića, god. 1971. na taj je dan u mjestu zvanome Karađorđevo održana zloglasna 21. sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kada je praktički smijenjeno partijsko i republičko rukovodstvo SR Hrvatske. No dok je trajalo hrvatsko proljeće, mnogi su se pozitivni procesi počeli odvijati, naravno, i na književnome i filološkom polju također. Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.
Kultura općenito, a u njezinu okviru književnost i filologija, bili su u prvome redu progonjenih. Matica hrvatska, tradicionalna kulturna i književna ustanova hrvatskoga naroda, bila je ukinuta. Nije mi poznato da je matica kojega drugog slavenskog naroda zabranjena za bilo kakva režima, izuzev samo lužičku Maćicu serbsku u doba nacizma (tako se jugoslavenski režim našao u društvu hitlerovskoga). Spaljen je već otiskan Hrvatski pravopis, koji je bio zapravo samo modernizirana verzija Broz-Boranićeva, upravo Brozova pravopisa, pravopis kakav je danas na snazi u Hrvatskoj. Bilo je u svijetu raznih spaljivanja knjiga, ali spaljivanje jednoga pravopisa zaista je povijesni unikum. No nisu se samo spaljivale knjige. Uništeni su još nedistribuirani brojevi zabranjenih časopisa, a pojedini su autori bili sudski progonjeni zbog tekstova koje su u njima bili proteklih godina objavljivali. Kuriozum je primjer profesorice Smiljane Rendić, koja je bila osuđena zbog članka "Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod", objavljenoga u lipnju 1971. u časopisu Kritika (jednome od zabranjenih). U tome se prilogu govorilo o uklanjanju atributa "hrvatski" u nazivima raznih društva i ustanova, koji je bio zamjenjivan genitivom "Hrvatske" (tako je, među ostalima, god. 1945. i "Društvo hrvatskih književnika" postalo "Društvo književnika Hrvatske"). Proces Smiljani Rendić usjekao se u kolektivno pamćenje hrvatske inteligencije i sintagma "izlazak iz genitiva" gotovo se terminologizirala kao oznaka za hrvatsko jezično i ne samo jezično oslobađanje i osamostaljivanje.
Jezični progoni nakon Deklaracije i nakon hrvatskoga proljeća nisu bili, naravno, jedinim nevoljama hrvatskoga jezikoslovlja nakon II. svjetskog rata. Od pedesetih godina svim se sredstvima nametala iskrivljena predodžba o razvoju jezičnoga standarda i pismenoga jezika uopće u hrvatskoj povijesti. Osobito se nastojala prikazati, s jedne strane, Gajeva uloga kao jedini bitan proces u toj povijesti, s time da se Gaj zapravo oslanjao na Karadžića, i s druge strane, da je takozvani Bečki dogovor iz 1850. odlučio cio daljnji razvoj za više od sto godina. Što su činjenice bile protiv takvih tvrdnja, ništa nije značilo, dapače, pobijanje takvih tvrdnja smatralo se djelatnošću protiv bratstva jugoslavenskih naroda i zato protudržavnom rabotom. Ništa nije značilo što je preporod naravan nastavak prethodnih hrvatskih procesa, što je "Bečki dogovor" zapravo plod jednoga slučajnog neformalnog sastanka pa ga se onda i nisu držali ni Srbi ni Hrvati i što je bio gotovo pol stoljeća zaboravljen, što je Gajeva grafija po koncepciji posve različita od Karadžićeve, a naslanja se na prethodne hrvatske pokušaje ugledanja na češku granju i osobito na Završnikovu grafiju s početka XIX. stoljeća (dakle prije Karadžića), pa Završnik ima poljske uzore slično kao Gaj češke, s time da je Završnik također imao dvojno rješenje kao Gaj sa d i g za fonem /3/, što je bitno različito od Karadžićeva rješenja.
Cijelo je razdoblje od pedesetih godina XX. stoljeća nadalje obilježeno potiskivanjem riječi koje su bile smatrane tipično hrvatskima. Ti su napori katkada dobivali i smiješne oblike - na zagrebačkome su radiju bili sumnjivi oni koji su upotrebljavali riječ tisuća umjesto hiljada (u Srba je hiljada danas jedina riječ, u Hrvata stilem uz tisuća), a jedno je vrijeme vrijedila interna naredba da se ne smiju upotrebljavati hrvatski nazivi mjeseci, jer da su tobože "ustaške kovanice", pa kada se saznalo da su to stari slavenski nazivi, cijela je stvar zataškana. No od komičnoga do tragikomičnoga samo je jedan korak. Mnogi su hrvatski profesori i lektori bili proganjani, mnogi su ostali bez posla samo zato što su se služili hrvatskom terminologijom.
Hrvatski su lingvisti bili izloženi raznim neugodnostima, zastrašivani i ometani u radu. Nije vjerojatno da je gdje u Europi postojao pandan tekstu "Jezična problematika u funkciji nacionalističke ideologije u SR Hrvatskoj", što je potkraj 1980. i početkom 1981. izrađen pod oznakom "strogo povjerljivo" u Republičkome komitetu za prosvjetu, kulturu, fizičku i tehničku kulturu, u kojem su tijelu unitaristi imali jake pozicije. Tu su podrobno i krajnje tendenciozno "obrađeni" sljedeći hrvatski filolozi (poredak iz teksta): Ljudevit Jonke, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić, Božidar Finka, Zlatko Vince, Milan Moguš i Tomislav Ladan.
Ta je prošlost nešto što je prosječnu Europejcu teško shvatiti, a lingvistika u svijetu nije učinila ništa što bi olakšalo da shvati o čem se radi. Čini se nevjerojatnim da su se izdavali terminološki rječnici u kojima je hrvatska verzija bila potpuno ignorirana, pa su uz slovenske i makedonske donošeni srpski sinonimi pod srpskohrvatskom etiketom, a da se nije smatralo potrebnim čak ni napomenuti negdje u predgovoru ili pogovoru da su hrvatski izostavljeni i objasniti zašto. Teško je razumjeti i da srpski lingvisti nisu nikada kolegijalno reagirali - možda neki slavisti iz daljih zemalja zaista i nisu znali pravoga stanja, ali srpski nisu mogli ne znati. O samim su pritiscima šutjeli kada nisu u njima i sudjelovali, a o prirodi hrvatskoga jezika i njegovoj povijesti polemizirali su s hrvatskim lingvistima i najistaknutiji predstavnici srpske lingvistike.
Sve je to utjecalo na stanje duha u hrvatskome javnom mnijenju. Nastalo je nekakvo neodređeno neraspoloženje prema lingvistici uopće i slavistici posebno, kao da su te discipline apriorno protuhrvatski raspoložene. Razvila se i odbojnost prema nekim objektivnima i inače u načelu neutralnim terminima kao što su genetski i tipološki lingvistički termin dijasistem i sociolingvistički termin varijanta, jer su ti termini bili zloupotrebljavani protiv prava hrvatskoga jezika, a šira ih javnost i nije razumijevala (kao što nigdje u svijetu šira javnost općenito ne razumije stručnih termina). Naravno, za stanovito protujezikoslovno raspoloženje u Hrvatskoj ima i opravdanja - mnogo je krivnje u prošlosti lingvistike i slavenske filologije.
Kada se radi o jeziku, onda su osjećaji hrvatske javnosti vrlo snažni - morao je s njima računati i režim pa je u posljednjem ustavu SR Hrvatske hrvatski književni jezik bio priznat službenim (doduše u jednoj zapetljanoj kompromisnoj formulaciji) i svi unitaristički pokušaji da se to izmijeni ostali su bez uspjeha. Morali su i sami hrvatski unitaristi računati s tim osjećajima - važno je da su i oni sami, istupajući protiv posebnosti hrvatskoga jezika, pisali i govorili uglavnom ispravno hrvatski, što je samo po sebi svojevrstan apsurd. I danas, kada je Republika Hrvatska samostalnom državom, ti su osjećaji jaki. Javnost je osamostaljivanje Hrvatske doživjela i kao oslobađanje hrvatskoga jezika. I rat je podržao silinu osjećaja, jer su srpski lingvisti, pa i oni najistaknutiji, i u tijeku rata istupali na neprihvatljiv način.

Pred hrvatskim je jezikoslovljem sada osnovnom zadaćom kultiviranje i dograđivanje hrvatske jezične norme u uvjetima slobode i napor za afirmaciju hrvatskoga jezika u znanstvenome svijetu. Danas nema više potrebe da u Hrvatskoj emocionalni odnos prema jeziku bude drugačiji nego što je u bilo kojoj zemlji odnos prema materinskomu jeziku naroda.

Bašćanska ploča

Bašćanska ploča jedan je od najvrjednijih spomenika rane hrvatske pismenosti, datira se u doba oko 1100. godine. Izvorno je bila natpis na pregradnoj ploči (pluteus) pregrade što je dijelila redovnički kor od crkvene lađe u crkvi Svete Lucije u Jurandvoru (Baška draga na otoku Krku).
Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
prijevod:
(Ja) U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir kralj hrvatski u
dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci:
župan Desimir u Krbavi, Mratin u
Lici, Pribineg, ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u
otoku. Da tko to poreče neka kune ga Bog i 12 apostola i 4
evanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi
neka moli za njih Boga. Ja, opat Dobrovit
zidah crkvu ovu i sa svoje braće
devetoricom u dane kneza Kosmata koji je vlad-
ao svom krajinom. I bješe u te dane Nikola
u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno.
O sadržaju teksta Bašćanske ploče
Tekst Bašćanske ploče sadrži:
1. invokaciju
2. zapis opata Držihe pisan u prvome licu, koji bilježi da je hrvatski kralj Zvonimir "v dni svoje" darovao svetoj Luciji zemlju ("ledinu"), te nabraja svjedoke darovanja
3. formulu minacije protiv onih koji bi zanijekali darovanje
4. obvezu da redovnici Sv. Lucije mole za darovatelja (i svjedoke)
5. zapis opata Dobrovita, također pisan u prvome licu, koji bilježi da je taj opat s devetero svoje samostanske braće (redovnika) sagradio tu crkvu, pa tu gradnju personalno datira vremenom kneza Kosmata, koji je vladao cijelom Krajinom
6. zapis u kojem se navodi da su u to vrijeme "Mikula v Otočcu" i "Sveta Lucija" bili ujedinjeni.
Iz sadržaja se može zaključiti da je tekst sastavljen od dijelova koji nisu svi nastali u istom vremenskom razdoblju, nego u rasponu upravljanja barem dvaju opata, Držihe i Dobrovita. Nije zamislivo postupno klesanje tih sastavnih dijelova teksta u dovršen i postavljen plutej septuma. Stoga B. Fučić pretpostavlja postojanje samostanskoga kartulara koji je poslužio kao sadržajni predložak sastavljaču Bašćanske ploče.
Bašćanska ploča kao arheološki spomenik
Bašćanska je ploča kameni spomenik (isklesan bijeli vapnenac) visok 99,5 cm, širok 199 cm, debeo od 7.5–9 cm i težak oko 800 kg.
Izvorno je ploča bila lijevi plutej (pregradna ploča) na kamenoj crkvenoj pregradi (septum, canceli). Ta je pregrada prostorno dijelila kor pred oltarom, određen za redovnike, od crkvene lađe određene za vjernike. Oblikom i proporcijama ploča odgovara plutejima predromaničkoga i romaničkoga razdoblja na našem obalnom pojasu (Istra, otoci, Dalmacija). Ornamentalni motiv lozice što teče duž istaknute bordure gornjim rubom ploče javlja se u jednakoj stilizaciji na ukrašenim dijelovima crkvene arhitekture na našoj obali u kasnom 11. i u 12. stoljeću.
Datiranje
Iz podataka teksta B. ploče zaključujemo da je ona bila klesana poslije smrti kralja Zvonimira (1089. g.) jer opat Držiha o Zvonimirovoj donaciji izvještava kao o događaju koji se zbio u prošlosti (v dni svoje). Doznajemo da je crkva zidana u vrijeme uprave drugog opata, Dobrovita, u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao svom Krajinom. To upućuje na vrijeme prije mletačke dominacije Krkom, godine 1116. ili prije serije poznatih krčkih knezova, mletačkih vazala (poslije zvanih Frankopani), od kojih prvi počinje vladati između 1118. i 1130. godine.
I sama crkva Svete Lucije tipološki pripada razdoblju naše rane romanike.
Sve to navodi na datiranje Bašćanske ploče pod sam kraj 11. ili na početak 12. stoljeća, dakle oko 1100. godine.
Bašćanska ploča kao jezični spomenik
Pismo kojim je klesana Bašćanska ploča pripada prijelaznomu stupnju iz starije, oble glagoljice u uglatu. Usporedo s glagoljičkima, javlja se i nekoliko latiničkih i ćiriličkih slova (I, M, N, O, T, V), a jednaka je pojava zabilježena i na drugim spomenicima hrvatske glagoljice 11. i 12. stoljeća. Na jednome mjestu bilježi se znak za prednji nazal ę (svoję), koji u to doba ima još samo grafijsku vrijednost.
U tekstu Bašćanske ploče zrcali se čakavski fonološki sustav, a u gramatici i leksiku razvidno je miješanje i preklapanje čakavskoga i crkvenoslavenskog idioma.
Tekst Bašćanske ploče kao književno djelo
E. Hercigonja najviše je pridonio u proučavanju teksta Bašćanske ploče kao književno vrijedna djela. On književnu vrijednost ovoga teksta iščitava u ritmičkome pulsiranju, tempu i fluidnosti njegove strukture. "Ova proza otkriva se kao osebujna ritmička struktura zasnovana na različitoj dispoziciji članaka: susljednosti i alterniranju specifičnih prozodijskih konstrukcija, sekvenci komponiranih od članaka s istim ili različitim brojem jedinica."
Istraživači
I. Kukuljević (1857., 1873.), P. Šafařik (1853.), F. Rački (1858., 1875., 1877.), I. Črnčić (1865., 1875., 1888.), V. Jagić (1911., 1913.), R. Strohal (1912.), V. Štefanić (1925., 1934., 1936., 1940., 1955., 1966., 1969.), F. Barbalić (1934.), D. Kniewald (1934.), S. Ivšić (1934., 1940.), J. Vajs (1934.), M. Deželić (1943.), B. Fučić (1951., 1957., 1971., 1978.), M. Moguš (1967.), N. Klaić (1969.), N. Bonifačić-Rožin (1970., 1971.), J. Bratulić (1971., 1978., 1993.), E. Hercigonja (1976., 1994.), A. Stamać (1987.), A. Mohorovičić-Strčić (1988.), S. Damjanović (1994., 1995.), M. Žagar (1997.), L. Margetić (2000.), I. Frangeš (2000.), I. Čubranić (2000.), V. Fugošić (2001.)