Institut za hrvatski jezik

O projektu

Projekt više nije aktivan.

Digitalna obradba i prezentacija hrvatske narječne baštine jedna je od najvažnijih, ali i najžurnijih zadaća suvremenoga kroatističkoga jezikoslovlja. Za razliku od uvriježenih mišljenja kako je hrvatska dijalektologija i njezina jezičnokulturna razvedenost raritetna jezikoslovna pojava i u svjetskim razmjerima - podatak da hrvatska, ali i svjetska dijalektološka znanost još uvijek nemaju pravi uvid u jedno od najvećih hrvatskih jezičnih bogatstava, tj. da nema dijalektološku bazu podataka (pisanu, zvučnu ili, općenito, multimedijsku) nameće kao jedan od prioriteta hrvatskoga jezikoslovlja upravo istraživanje te digitalnu obradbu hrvatske narječne građe, koja bi elektroničkim medijem, navlastito uz pomoć interneta, postala općim dobrom: jasnim, preglednim, javno dostupnim i prikladnim za dodatna jezikoslovna, povijesna, kulturološka i ina istraživanja. Dijalektološka istraživanja hrvatskih govora koja su provođena posljednjih 50-ak godina rezultirala su pozamašnom građom, rukom bilježenom, nesustavno transkribiranom, vrlo uskom krugu ljudi dostupnom, bez zvukovnih zapisa, a to znači i teško provjerljivom. Ta se građa digitalizira, usustavljuje, unosi se u računalne baze podataka i terenski provjerava.
Interaktivni digitalni zemljovidi drugi je važan segment projekta digitalne obradbe hrvatske narječne građe. Svaki bi se mjesni govor koji je obuhvaćen rasterom od 100 odabranih punktova prikazao na nekoliko razina.

Prva i osnovna razina bila bi smještanje mjesnoga govora unutar digitalne dijalektološke karte hrvatskih govora, razdijeljene na narječja i zatim na pojedine dijalekte i poddijalekte, koja bi se razdioba temeljila na aktualnoj dijalektološkoj literaturi i dosadašnjim istraživanjima. Zatim bi slijedio višeslojni prikaz pojedinoga govora: svaki bi se mjesni govor opisao na više razina: fonološkoj (vokalizam, konsonantizam, prozodija), morfološkoj, a dijelom i leksičkoj – na podatcima temeljenima na dosadašnjim. Osim tih osnovnih dijalektoloških značajka, koje bi se u svakom prikazanom punktu terenski provjerile, postojala bi mogućnost preslušavanja nekoliko minuta zvukovnoga zapisa izvornih govornika dotičnoga govora. Zvukovni bi zapis bio načinjen u konkretnom mjestu, s adekvatnim sugovornicima, izabranima prema dijalektološkim kriterijima reprezentativnosti informatora. Zvukovni zapis razgovora bio bi redovito transkribiran prema tradicionalnoj hrvatskoj fonološko-fonetskoj transkripciji.