Institut za hrvatski jezik

Godine 1288. u Vinodolu povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) sastavilo je popis običajnoga prava (zakona) koje se primjenjivalo u tome kraju u drugoj polovini XIII. stoljeća. Danas taj srednjovjekovni pravni spomenik nazivamo Vinodolskim zakonom. Njegovi su sastavljači „stare prokušane zakone” zapisali u 75 članaka, „od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svojih otac i ded”.

Vinodolski zakon ubrajamo među najstarije europske pravne dokumente koji su pisani narodnim jezikom. U slavenskim okvirima od njega je starija samo Ruska pravda iz istoga stoljeća, a na južnoslavenskome i hrvatskome prostoru to je najstariji zakonski tekst. Iz mnogih se njegovih odredaba zrcali čovječnost i demokratičnost (npr. ograničen je utjecaj vlasti, svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom). Premda je moć feudalne vlasti i kneza ograničena, u nekim je člancima Zakona razvidan utjecaj vlasti i osiguranje toga utjecaja (npr. Zakonom su predviđene situacije u kojima mora biti nazočan knežev čovjek). Demokratskim zasadama Zakona proturječe njegove završne odredbe (knez ima punu ovlast nad imovinom i životom ljudi).

Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeća ne poznajemo, a tekst je sačuvan samo u mlađim prijepisima. Najvažniji je i najstariji prijepis koji potječe iz XVI. stoljeća: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjižnom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadržava nekoliko inicijala, crteža i kasnijih pripisa. Čuva se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 4080). Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. u časopisu Kolo latiničnom transliteracijom („kako je u rukopisu”) i transkripcijom („kako se čita”). U tome izdanju A. Mažuranić komentirao je glavna obilježja vinodolskoga govora kao jednoga od govora čakavskoga narječja. Njegove komentare danas smatramo početcima čakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagić, H. Jiriček, F. Rački, R. Strohal, M. Kostrenčić, M. Barada, Margetić, J. Bratulić) i preveden na nekoliko svjetskih jezika.

Vinodolski zakon napisan je čakavskim književnim jezikom. U uvodnim rečenicama prijepisa nekoliko je potvrda starih grafema (jat i poluglas) na mjestima na kojima su se ostvarivali fonem jat i poluglas, ali oni su samo obilježja tradicionalne grafije. Poslije uvoda jasno se očituje ikavsko-ekavski refleks jata, što nije bilo obilježje samo vremena prijepisa (XVI. st.), nego vjerojatno i vremena nepoznatoga izvornika s konca XIII. stoljeća. To se može zaključiti iz usporedbe refleksa jata u Zakonu i u dvjema ispravama iz 1309. godine (Pravda između Novogradaca i Ledeničana i Pravda između Novogradaca i Bribirana), koje pokazuju da je završen proces defonemizacije jata, a mjestimično zapisivanje grafema jat na njegovu starom mjestu može se tumačiti pisarskom tradicijom (Lukežić 1988). S jedne strane, ne može se tvrditi da mlađi prijepis odražava baš sva jezična obilježja izvornika (izmjena je i prilagodaba vjerojatno bilo), ali, s druge strane, i mlađi prijepis odražava starohrvatsko pravno nazivlje (npr. pra, parac, rota, rotnik, ličba, zagovor, naprava, osud, svar, pritča, odvetnik, svedok) i nazive za službenike u društvenome ustrojstvu (npr. satnik, grašćik, busović, perman). Pritom je zanimljivo istaknuti da satnik u Vinodolskom zakonu nije dio vojne terminologije kao danas, nego ima značenje ‘općinski čelnik’. Osim toga, usporedbom nekih pravnih naziva i formula iz prijepisa Vinodolskoga zakona s adekvatnima u Ruskoj pravdi, u Zakonu se mogu naći i rudimenti praslavenskih pravnih naziva i formula (Katičić 1993).

Slijedi dio teksta Vinodolskoga zakona:

VINODOLSKI ZAKON(1288.)

[prema: Margetić, Lujo. 1998. Vinodolski zakon/La legge del Vinodol/Das Gesetz von Vinodol/The Vinodol. Adamić & Vitagraf. Rijeka]

Vь ime B(o)žie, amen. Let g(ospod)nih 128[8], indicio pravo dan 6 miseca jenvara.

Vь vrěme krala Ladislava preslavnoga krala ugrskoga kralestva nega leto 6 na deset[e].

Va vrime ubo velikih muži gospode Fedriga, Ivana, Levnarda, Duima, Bartola i Vida, krčkih, vinodolskih i modruških knezi.

Zač dole kr[at] videći ludi ki bludeći svoih stariih [i i]skušenih zakon zato ubo edin po edinom i [vsi] ludi vinodolski želeći one stare d[obre z]akone shraniti e na puni ke nih prvi v[sag]da su [shra]neni neurěeni.

Skupiše se vs[i] na kup [tako] crikveni tako priprošći ludi svršeněm [iměju]ć zdrave svet u Novom gradu pred obrazom [t]oga istoga kneza Leonarda zgora imenovana i sbraše se od vsakoga grada vinodolskoga ne vse st[a]riiši na vkup na ke viahu da se bole spominahu v zakonih svoih otac i od svoih ded ča bihu slišali i nim narediše i ukazaše tesnim zakonom da bi vse dobre stare iskušane zakone u Vinodol činiti položiti v pisma od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svoih otac i ded zgora rečenih tako od sada naprid mogu se uleći bluenja te riči i nih dětce vrime ko pride da nimaju primisalě v tih zakonih. Ki ubo buduć izbrani na to od tih istih ludi vinodolskih z Novoga grada črna, dvornik vsega Vinodola i od knezi zgora rečenih Petar plovan i Vlkona Pribohna satnik, Janac Saražin, Bogdan Vlčinić. Z Ledenic Ratko prvad i Radoslav popove, Dobroša satnik. Iz Bribira Dragoslav arhiprvad i Bogdan pop, Zlonomer satnik. Jurilav Gradenić. Z Grižan Luban i Petar popovi, Domian satnik, Dunat i Dragolub i Vidomir Vlčić. Iz Drivenika Dragolub satnik i Mikula Dragolub i Pribinig. A iz Hrilina Raden plovan i Ivanac satnik, živina sudac i Kliman Nedal. Iz Bakra Krstiha plovan i Grubina pop, Ivan satnik, Derga Vlčina i Nedrag. Iz Crsata Vazmina plovan i Nedrag satnik, Dominik sudac i Vieka. Iz Grobnika Kirin plovan i Slavan satnik i Domian Kinović, Paval i Slavina Vukodržić i ti vsi pisani na vkup skupleni od vole općinske i edinim pristanem i nareenjem sabranim vse općini vinodolske ke budu zdola pisane vola ke su slišali od svoih stariih.

(čl. 1) Najprvo da ako ka od crikav općinskih z Vinodola imaju se kerstiti vola ih bude kerstiti g(ospo)d(i)n biskup v koi biskupii e crikav rečena nima imiti od keršćenja rečenoga neveće vernez benetačkih soldini 40 tr l obed tr l večeru a navlašćno od onih ki učine tu crikav kerstiti. Žakan ubo ki za biskupom stoi v toi istoj crikvi zove se hrvatski malik a vlaški macarol ima za to isto posvećenje dobiti samo bolanča 15 sitnoga mletačkoga novca. (...)

(čl. 27) Ošće: ako bi muž ženi zvergal hoverlicu ili pokrivaču z glave va zli voli, ter bi se moglo prikazati trimi dobrimi muži vola ženami, plati libar 50 ako je tužba s toga, od kih gospodin knez imi soldini 40, ona koj je vašćina učińena 40 i 8 libar. Da ako žena ženi sverže pokrivaču više rečenu, plaća 2 libre dvoru, a onoj 2 ovci; ako ubo onde nisu svedoci dobri prisezi, ki taji da ni to učinil, budi prost.

(čl. 28) I ošće: ako ki muž ili žena nepodobno reče ili stvar bude govoriti nikomu mužu vola nikoj ženi ter se more pokazati jednim svidokom podobnim ili mužem ili ženom, ako ni onde veće svedoki, plati dvoru libre 2, a strani koj je rekal libri 2. (...)

(čl. 61) I ošće: ličba jest verovana i more biti pred gospodinom knezom i pred vsakim ńega oficijalom i pred satnikom i takoje pred ńega ženu, ako bi satnik onde ne bil.

(čl. 62) I ošće: ako bi ki položil v kuću ogań ili v hram vola v ničji osik, za požganje za prvo ostani v osud dvoru 100 libar ter škodu platiti onomu komu ju učini vola budi osujen na život ako nima odkud platiti. I ako to veće učini, osudi se na život i na smert. Ako bude ondeje požgano od nikoga č[lovi]ka vola od nikih ludi, a on zlotvorac ne bi se mogal jeti, plati se vražba za vsako ono požganje kako zgora od vražbi je izrečeno.

(čl. 72) I nadalje zastupnik nije vjerdostojan u parnici, ako ne bi bio zaprisegnut, osim ako bi bio poslan od dvora, a tog se zastupnika zove hrvatski arsal. (...)