Promemorija o hrvatskome jeziku Matice hrvatske

I.

Hrvatski jezik pripada južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika. Razvijajući se od 11. st. kao pisani jezik prožet živim hrvatskim narodnim govorima, upravo se hrvatski jezik medu prvima počeo izdvajati iz slavenskoga continuuma kao poseban entitet.

Za rast hrvatskoga jezika još od ranog srednjeg vijeka karakterističan je utjecaj zapadne, latinske, mediteranske i panonsko-srednjoeuropske kulture i civilizacije. Ali najvažnije je od svega stalno očitovana volja hrvatskoga naroda da očuva svoju kulturnu, političku, jezičnu i drugu samobitnost. Od 14. do 15. st. jezik cijeloga hrvatskog prostora označuje se jedinstvenim imenima (slovinski, ilirski, hrvatski), s jasnom sviješću da hrvatskomu pripadaju i čakavsko i štokavsko i kajkavsko narječje. Tako je od kraja 16. st. – a osobito u 17., 18. i 19. st. – napisan i objavljen niz gramatika i rječnika toga jezika. Osobito u 17. i 18. st. svi pisci na čakavskome, štokavskome i kajkavskome području svjesni su da pišu istim jezikom, kako god ga zvali. Jezik hrvatske književnosti u Dubrovniku – kao najizgrađeniji – postao je uzorom na ukupnome hrvatskom prostoru, pa će upravo to biti glavnim razlogom što će sredinom 19. st. dotad izgrađeni hrvatski književni jezik utemeljen na štokavskoj osnovici prevladati na cijelome hrvatskom području, i to zbog dubrovačkoga govora u jekavskome liku.

II.

Književni jezik Srbâ do 19. st. bio je oblik crkvenoslavenskoga (srpskoslavenski, ruskoslavenski), a kad je V. S. Karadžić, na poticaj Slovenca Jerneja Kopitara, za osnovicu novoga srpskoga jezika uzeo novoštokavsko narječje – i po uzoru na dotadašnji hrvatski književni jezik, njegove rječnike i gramatike – to je olakšalo ekspanzionističke težnje mlade srpske države.

Hrvatski je jezik u svojoj povijesti bio vrlo često ometan u razvitku, a ponekad i onemogućavan, . Bile su to posljedice državne, odnosno političke sudbine hrvatskog naroda: gotovo punih devet stoljeća Hrvatska je bila u sastavu drugih država, zadržavajući nekad manju, nekad veću autonomiju.

Osobito teško razdoblje nastupilo je od 1918. godine. Uvjereni da će u zajedništvu s drugim Južnim Slavenima lakše osigurati svoje nacionalne interese, Hrvati ulaze i u državnu zajednicu s njima, u Jugoslaviju. Ali od očekivanja nije se ostvarilo ništa. Srbi zbog svoga povoljnoga položaja (najbrojniji i najprošireniji narod, njihova glavnoga grada i proširenja njihova državnoga aparata, vojske, policije i redarstva i žandarmerije), odmah preuzimaju dominantnu ulogu.

U obje Jugoslavije nisu se birala sredstva i nije se zaziralo ni od jezičnoga nasilja kako bi se dokazalo da su hrvatski i srpski jedan jezik. Ali, unatoč svemu tomu, hrvatski je narod održao svoj jezik i zadržao njegovo narodno ime. Iako odnos hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika nema prave analogije u svijetu, ipak onako kao što je, kulturnopovijesno i funkcionalno, nizozemski jezik različit od njemačkog, kao što je norveški različit od danskoga i slovački od češkoga, kao što je u demokratskoj Španjolskoj nakon propasti fašizma galješki priznat kao poseban jezik, različit i od španjolskoga i od portugalskoga, tako je težinom kulturnopovijesne tradicije, samoga jezičnog ustroja kao i voljom hrvatskoga naroda hrvatski jezik različit od srpskoga.

Međutim, u tradicionalnoj (genetskoj) lingvistici mnogim je jezicima osporavan status jednostavno zato što nisu bili jezicima posebnih državnih entiteta (katalonskomu, galješkomu, slovačkomu), kadšto čak i dugo nakon stvaranja nacionalne države (norveškomu). Moderna je sociolingvistika naprotiv utvrdila da pri svemu tome, osim čisto jezično-genetskih, važnu ulogu imaju kulturni i povijesni, društveni i politički, gospodarski i psihološki čimbenici te nadasve volja samih govornika; na temelju složenoga spleta kriterija svaki se jezik izdvaja kao originalan i neponovljiv skup kvantitavnih, kvalitetnih i funkcionalnih značajki. Jezici se naime razlikuju jedan od drugoga na različite načine.
Na hibridnome nazivu srpsko-hrvatski (Serbokroatisch, serbo-croate, Serbo-Croatian i dr.) osobito je inzistirala velikosrpska administracija i diplomacija prve i druge Jugoslavije. Ali takvu se nazivu hrvatski narod stalno odupirao i nikada ga nije prihvatio, pa ga je – unatoč represiji komunističkog režima – i javno odbacio 1967. godine Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, koju su tada potpisale sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i supotpisale tisuće hrvatskih intelektualaca i kulturnih radnika. Snagom tih nastojanja u drugoj su Jugoslaviji (1945. – 1991.) ipak svi bitni savezni dokumenti obvezatno službeno objavljivani u četiri verzije: slovenskoj, hrvatskoj, srpskoj i makedonskoj, a u početku su se i tako zvale.

III.

Neosporna je činjenica da već trinaest stoljeća postoji hrvatski narod, da je njegova kršćanska tradicija stara trinaest stoljeća, da Hrvati već gotovo tisuću godina imaju dokumentiranu pismenost i književnost na svojemu narodnom jeziku. Neosporno je i to da su Hrvati stoljećima pisali trima svojim povezanim narječjima (gotovo osam stoljeća prije Srbâ, koji su tek u 19. st. napustili srpskoslavenski i počeli pisati jezikom na folklornoj štokavskoj osnovici, dok se nikad nisu služili dvama tipično hrvatskim narječjima: čakavskim i kajkavskim). Hrvati su svoju pismenost, književnost, znanost i duhovnost uopće oblikovali i stvarali unutar zapadne, latinske Europe, a Srbi u krilu istočne grčke i slavenske. Nije dvojbeno ni to da je hrvatska državnopravna tradicija (koju je morala priznati i uvažavati i komunistička Jugoslavija) starija od jednoga tisućljeća i da je upravo na njezinu temelju nastala i današnja Republika Hrvatska, kao međunarodno priznat pravni i politički entitet. A sve se to moglo izražavati, pa se i danas izražava, na jeziku kojemu je jedino naravno ime – hrvatski jezik, bez obzira na stupnjeve srodnosti ili sličnosti s ostalim južnoslavenskim jezicima.

Stoga Matica hrvatska ovom Promemorijom ponovno naglašava da sve relevantne političke, znanstvena i kulturne međunarodne ustanove trebaju uzeti u obzir navedene bjelodane i neosporne činjenice jednako u diplomatskim tijelima kao i u slavističkim institutima, kojima je inače dužnost promicati posebnu književnost i prepoznatljiv jezik svih naroda, pa i hrvatskoga, te poštovati neotuđivo pravo hrvatskoga naroda i hrvatske države na svoj jezik i njegovo vlastito ime, to jest: na samostalan hrvatski jezik.

Matica hrvatska, prosinac 1995.


Pravopis

pravopis.hr

Struna

struna.ihjj.hr

Savjetnik

savjetnik.ihjj.hr

Riznica

riznica.ihjj.hr

E-Trgovina

knjige.ihjj.hr

Nazivlje

nazivlje.hr

Bolje.hr

bolje.hr

Matura

matura.ihjj.hr