Povaljska listina
Povaljska listina posjedovna je isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču, napisana na listu pergamene hrvatskom ćirilicom (tzv. bosančicom) 1. prosinca 1250. godine. Danas se čuva u Župnome uredu u Pučišćima na Braču, kamo je dospjela s arhivom povaljskoga samostana, što su ga sa sobom u Pučišća kao svoje novo obitavalište donijeli posljednji povaljski redovnici u 19. stoljeću. To je jedan od najstarijih hrvatskih jezičnih i kulturnopovijesnih spomenika, koji nam svojim opsegom i sadržajem posredno pruža niz zanimljivih uvida u razne životne aspekte prostora i vremena u kojemu je nastala te je nezaobilazan izvor proučavanja raznih humanističkih znanosti. Prvi ju je 1881. godine objavio Franjo Rački u 13. knjizi Starina i otad je u znanosti poticala brojne raspre, ponajprije s obzirom na svoj diplomatički sastav i sadržaj. Naime, u uvodnoj datacijskoj rečenici isprava sadržava godinu 1184., kada su navedenomu samostanu vraćeni neki njegovi bivši posjedi, a zatim se nižu opisi daljnjih samostanskih zemljišnih stečevina, sve uz navođenje svjedoka, do završne ovjere egzaminatora Blaža i izjave zaprisegnutoga hvarskog pisara Ivana da je vjerno zapisao što je vidio „u staru knjigu”, uz spomenuti datum i pisarov službeni potpis.
To je potaknulo razna mišljenja o predlošku Listine, koji većina istraživača smatra kartularom (posjedovnom knjigom), kojemu je na početku imala stajati tzv. „isprava kneza Brečka” iz 1184. godine. Međutim, pomnija raščlamba diplomatičkoga sastava Listine i konkretnoga iskaza sadržaja njezinih susljednih dijelova, kao i noviji uvidi u srednjovjekovno posjedovno pravo, koje se stoljećima zadovoljavalo usmenim sklapanjem posjedovnih poslova uz prisutnost svjedoka „javne vjere”, upućuju na to da je postojanje povaljskoga kartulara, za koji se pretpostavlja da je prepisan, odnosno prepričan u Listini, više nego upitno. Uvodna datacijska formula imala je vjerojatno zamagliti nepostojanje ranijih isprava u doba kada su se posjedovne isprave počele tražiti kao pravni dokaz o posjedu (prva polovina 13. st.) i kad je vjerojatno nastao konkretan predložak Povaljske listine, ona „stara knjiga” što je spominje pisar Ivan.
S jezičnoga je i grafijskoga stajališta Povaljska listina zanimljiva kao konkretan jezični spomenik napisan/zapisan 1250. godine. Samim svojim postojanjem Povaljska listina i, nešto stariji, Povaljski prag, koji se također odnosi na događaj iz 1184. godine, svjedoci su žive prisutnosti ćirilice kao jednoga od hrvatskih povijesnih pisama (i slavenskoga bogoslužja kojemu je ona primarno služila) na području srednjovjekovne Dalmacije. Njezina neizdiferencirana grafija upućuje na poznavanje raznih onodobnih ćiriličnih pisarskih „škola” s jedne i na utjecaje latinske grafije s druge strane, ali ta nam neizdiferenciranost otkriva i jedan važan jezični podatak. Naime, nesustavnost (ispremiješanost) upotrebe grafema u grafijskome nizu e (jat) – y (jery) – i – e upućuje na to da je u danome prostoru i vremenu već bio utvrđen ikavski refleks jata (uz mogućnost postojanja i nekih riječi s ekavskim refleksom).
U tekstu Listine na prvi su pogled uočljiva tri jezična sloja: u osnovi joj je narodni jezik – čakavski dijalekt otoka Brača prve polovine 13. stoljeća, jezičnu joj nadgradnju pruža onaj jezični medij koji je je imao izgrađen status književnoga jezika, a to je bio crkvenoslavenski hrvatske redakcije, dovoljno blizak da bude razumljiv i dovoljno dalek da tekstu u koji se interpolira dade obilježja visokoga stila.
Kao pravni dokument namijenjen konkretnoj potrebi i upotrebi s jedne i budućnosti s druge strane Listina je morala zadovoljiti kriterij opće razumljivosti i kriterij trajnosti u prostoru i vremenu. Prvi od tih kriterija osigurava narodni jezik u osnovi, a drugi crkvenoslavenski elementi, upotrijebljeni na način da jezik stvarnoga, konkretnoga iskaza dignu na razinu književnoga jezika, primjenjivoga na širemu prostoru i u drugome vremenu. Na taj način Povaljska listina stoji u začetcima onoga razvojnog toka hrvatskoga književnog jezika u prošlosti koji se zasniva na narodnoj osnovi i crkvenoslavenskoj jezičnoj nadgradnji i koji je poznatiji iz nešto mlađih hrvatskih glagoljičnih neliturgijskih spomenika, a ostavio je važan trag i u kasnijim hrvatskim latiničnim spomenicima. I na kraju, treći je jezični sloj što ga sadržava Povaljska listina romanski, kao nezaobilazna posljedica višestoljetne slavensko-romanske simbioze na tome prostoru, što se ogleda kako u pojedinim supstratskim elementima što su se utkali u narodni jezik koji je u osnovi teksta, tako i u nekim odrazima latinaške obrazovanosti sastavljača i prepisivača Listine. Prema tome, jezik je Povaljske listine rezultat triju silnica: narodnoga (čakavskoga) govora kraja i vremena u kojemu je nastala, pisarske tradicije u okviru koje se ostvarila kao pisani tekst (ćirilična hrvatskocrkvenoslavenska) i romansko-latinske tradicije prisutne na danome prostoru u vrijeme njezina nastanka.
Povaljska listina
(Hrvatski ćirilični spomenik iz 1250. godine)
[nova transkripcija dr. sc. Dragice Malić]
V jime Otca i Sina i Svetago Duha! Lito ot roždenija Gospoda našego Isuhrstovo tisućno i sto i osamdeset i [četvrto].
Bi v dni kraja Beli, biskupa Mikuli otokom hvarskim i bračkim Brečko knez, otok[om] Prvoš župan, sudja Desin, brašćik Prvoslav. Ti vsi sut didići vladanju otočskomu. I v [ti] dni bi Radko pop i koludar služe Crkvi svetago Joana u Pavļah. I bi plk bračski i hvarski s knezem Brečkom na Bolu. I nače govoriti Radko kalujer: "Kneže i vsi vlasteli! Molstir svetago Joana je[st] velik bil prežde, kako vi věste, na je zapustil, i jego zemje. Tako jesam slišal da sije zemļe ježe vi [dr]žite po Koncu, kneže i župane, jesu bili prije Svetago Joana crkve. Moļu vi, vlastele, da biste je dali Crkvi." I reče Brečko knez i Prvoš župan: "Budite Bogu i Svetomu Joanu prošćeni kako sut bili." I se sut te zemļe: Na Kalih u Kostirne; Dragićań dol; od niže Spili do Rujnika oklad Veļak; više jego niže Buń oklad; pod Crkav svetago Nikulu tri okladi.
I bi potom Sebeńa knez otokom. I pohvali vraćenije kneza Brečkovo i župana Prvoša. I potom bi knez otokom Miroslav, sin Slavomir, unuk Vsemir, iže bi didić vladanju knežja otočkoga. I pride k Crkvi svetago Joana na Dan svetago Joana s svojim rodom i potvrdi takoje ti zemļe ježe biše Brečko vratil.
I biše se udal človik u Molstir svetago Joana jimenem Smolac, a reki: "Dohrani me smrti, a moja did[ina] vsa budi v Crkav." I to jego udanije pohvali knez Miroslav na ta dan i župan Vidoš. I semu udanju Smolca biše [svidoci]: Desislav, sin Grubeńin, i brat jego Radoš od Gmić; Prvoslav; Nemańa od Kurosěm; Dragota od Spli[ća]n; Rade Kordijanić od Rogoznice; Dobrońa; Zovidrug; Lukaj. I zavede i sam župan Prvoš v Crkav i da mu pristava Petrihu. I se sut te zemļe: na Tribošini jedin dolac; Iv[ana]č dolac jedin; u Grmači dva; pri puti jedin na jug Grmače; tože Tišeń dolac; od ńega Dlgi dolac; pod Zdav[...]dva; Smrkovi jedin; Kneži osici vsi s ńivom Ježe pri puti; tož Čabrjań dolac; u Husta vse; u Smokovi jami tr[i]; u Gaće jedin; Kravoš jedin; Lihomir dolac jedin; selo u kapišće Crkve svete Marije do Gumna na večerin Gradca, do [put]i Sutiske; u Veli luci od Razdoli burńa strana do vrha; pod Zirjak od Ploče do Restinina; tož od Meje do Japnenice; tož Osičišća; tož na Brizi oklad; za Naklom peča; Pod omendulu dolac; više Mlatbi oklad; tož Planikovi dolac; tož pod Rasohi dolac; pod Gńilišće peča; u Rasohah Pod stinov peča.
Pride Poruga s svojim sinom Tihojem u Crkav svetago Joana. I bista tu koludra, i dasta selo svoje na Pražnicah, i vinogradi, i zemļe, i vse dostojanije jiju v Crkav svetago Joana. I biše tomu svidoci: knez Sebeńa, i knez Miroslav, i župan Dragoslav, i župan Vidoš.
Vladińa pripri Raš[ku o Lokv]icu i o ńivu do Gumna pred županom Něgojem. [P]ristav Dobrońa Mihanić. I da Vladińa Lokvicu i ń[ivu do Gumna v] Crkav svetago Joana. Svidok: brašćik Restimir, Petrihna, Rade Kordijanić, Milota Radomir[ić, Dragota], Vlkoj.
Ratko opat kupi u Dragoti četvrt Dola za Lokvami, a drugu četvrt u Živini i u Hranca. [Svid]ok: pop Milko, Prvoslav Rastimirić. Svidok: Dobrońa Hranotić. A Bokan mu da [dvi] četvrti.
Radovan M[ihov]ić pri se na Hlmčani u Malih lokvah i satvori jimi sudbinu. I vaziskaše cleza za sudbinu, uštivene u [četiri] spudi pšenice. Bi tomu clezu poručnik Dobrońa Hranotić, Radidrug, Dragšan. I rěše vsi česnici: "Kto ne da u tu pristavšćinu, da ne bude česnik u Lokve." I ne da u tu prstavšćinu Stojan Radešević, Budilić Radun, Dr[aško] Dlgońić, Mirko Mirešević. I prodah ja Dobrońa opatu Ratku jih čest za to poručje. I bi tomu svidok: [S]tanac i sin jego Rucko, Dragoj, Priben, Družina, Mrčko.
Pride Marija, raba Rašćina, iskupivši se. I dala jej biše gospoja vsega svojega četvrtu čest. I da ju u Molstir svetago Joana u Pavļah. Bi Dragońa u Raške, i da mu četvrtu čest od vse[ga] svojega. I da Dragońa i Marija vse u Crkav svetago Joana: zemļe na Rudinah o Zagoni i pod Zagon do Brusja; pod Smrěčev[ik] [...]k (?) ńiva uzgoru vsa do vrha i polag ńe [tri] okladi; niže o Gomile ńiva; u Toļańe polače ńiva; za Pribidružu gomilu ńiva.
[Kup]ih u Veselka ńivu Volaršćik za tri bravi. Da Raška za Lokvicu dolac do Zavale. Da Dragońa i Marija v Stranah s[voju čes]t lozja, a čest jaže biše Veselkova kupih za pol cleza. Kupih u Hranote, u Črnehe, u Živine za Rujnikom dolac za c[lez]. Kupih u Rěčimira vsu Vlkovšćinu u Brizih do vrha.
Pride Vlkohna Petrešević u Molstir svetago Joana u Pavļah [dav] svoje ždrěbe zemļe. I bi tomu svidok Milota Radomirić, i brat jega Draško, i pop Radidrug.
I se zemļe sut Svetago Joa[na v] Povļah: oklad Veļak i Ježe oboje, na buru jega i na jug; više jega dva oklada; i u Buńah vse; gore nad Gomile dva oklada: do Mirkova, od Mirkova do Kopilišće; vse u Smokove od Gorńega studenca dolu do Ratca; i Gračišće s Nerězi vse; pol Desilina dolca; pod Smokove ńiva; na Selcih zemļe; nad Rasohi ńiva; pod Kopitļe brdo zemļe; Radovńa do Rasoh; pod Crkav Nikulinu trije okladi; [pod Smok]ovje nad Brańevo peča; Žukovik s vrha do more; Rasohatica vsa s vsimi ńivami na jug i na buru je; pod Něgodraže osike [dolac]; Vošćica od mora do Duba; na buru Zečeva dolac do vrha; Zečeva vse okolo.
Pridosta dva človika u Molstir svetago Joana, jimenem Porug[a i] Smolac i rěsta opatu Radku: "Dohrani na smrt na naju vinogradi i zemje. Vse budite v Crkav svetoga Joana." I prije je s vs[im svojim].
[S]e bi na Dan svetago Stěpana na [Lo]vrečinu. I tu bi knez Krńa, sin Krs[imi]r. Svidok: župan Dragoslav; Črneha brašćik; opat Stanimir; s[udja] Prvoslav; Restimir brašćik; Desislav, sin Srdań; Milota Radomirić; Dragota Vlčinić.
+ Az Blasi, slišav od piskupa Mikule, od kneza Vlašćina, od župana Čeprńe, od sudje Luke, potvrjaju i ukladaju ruku moju.
[+] Ja Joan, kanunik Svetago Dujma i prisežen pisac hvarski, za poveļenije gospodńe Nikule biskupa hvarskoga, i kneza Vlašćina, i župana Čeprńe, i sudca Luke i moļenije Joańe, opata Svetago Joana, pisah i zlamenah učnim [zla]menijem. Čto vidih pisano u staru kńigu, to pisah.
Od rožstva Hrstova lit tisuća i dvi sti i petdeset, i prvi miseca dečebra.
