Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa
Ljudevit Gaj (Krapina, 1809. – Zagreb, 1872.), pisac i vođa hrvatskoga narodnog preporoda. Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završio je u Krapini, a nakon toga školovanje je nastavio u njemačkoj gimanziji u Karlovcu i u Varaždinu. Godine 1826. upisao se na studij filozofije u Beču. Spomenuti studij završio je u Grazu, a 1829. godine upisao se na studij prava u Pešti, nakon čega se vratio u Zagreb 1832. godine i počeo raditi u struci. Dvije godine poslije doktorirao je filozofiju u Leipzigu.
Dobivši 1834. odobrenje, 1835. počeo je izdavati Novine horvatske, u kojima se nalazio prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. Na oblikovanje Gajeve hrvatske nacionalne i slavenske ideologije, koju je s vremenom mijenjao i dograđivao, uvelike su utjecali teorija o ilirskome podrijetlu južnih Slavena, legenda o braći Čehu, Lehu i Mehu, koja je stvarala sliku slavenskoga jedinstva (Krapinski dvorci – Die Schlösser bei Krapina, 1826.), srednjoeuropska nacionalna koncepcija po kojoj je jezik glavno obilježje nacionalnoga identiteta, poznanstvo s J. Kollárom, ideologom slavenske uzajamnosti, hrvatska kulturna baština i politička povijest kao potvrda etničke, političke i jezične hrvatske individualnosti. Gaj je znao za tadašnju slavističku klasifikaciju slavenskih jezika s četirima jezicima (ruski, poljski, češki i ilirski) te za Kopitarovo i Šafařikovo negiranje hrvatskoga jezika. Družeći se s izobraženim pripadnicima slavenskoga naroda još za studija upoznao se s kulturnim zbivanjima i književnim djelima te širio vidike o slavenskome svijetu. Zato mu se zarana rodila ideja o hrvatskoj slovopisnoj i književnojezičnoj reformi, što će postati središtem njegove sveukupne djelatnosti. U početku je smatrao da kajkavsko narječje najbolje čuva obilježja starijega stanja hrvatskoga jezika, a poslije je temelje jedinstvenoga književnog jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom književnošću kao uzorom. Preporodne ideje odlučio je širiti uz pomoć Danice, koju je tiskao u svojoj tiskari osnovanoj 1838. godine, a gdje je izložio svoj politički, kulturni i gospodarski program. Pod utjecajem grofa Janka Draškovića 1836. godine preimenovao je novine u Ilirske narodne novine i Danica ilirska.
Gajeva knjižica Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroǏubneh, narodneh i prigospodarneh temeǏov i zrokov tiskana je u Budimu 1830. godine. Riječ je o djelu u kojemu se iznosi prijedlog reforme hrvatske latinične grafije, a tiskano je dvojezično, na hrvatskome i njemačkome jeziku. Gaj je želio izgraditi sustav koji će svima biti prihvatljiv jer je zasnovan na preporodnoj sveslavenskoj ideji. Potaknut primjerom i nastojanjima P. R. Vitezovića, svoj je sustav gradio na monografemskome načelu, što znači da se jedan znak rabi za jedan glas. U tome se vodio mišlju o približavanju Slavena u načinu pisanja. Nije mu bila nakana kovanje novih slova za palatale, nego se u tome poslužio već postojećim latiničnim slovima, a načelo etimologije vodilo ga je u izboru znaka za pojedini palatal. Takva načela vodila su upotrebi dijakritičkih znakova, u čemu se povodio za češkim filologom Josefom Dobrovským, koji je dijakritičke znakove stavljao isključivo iznad slova. Dakle Gaj je predložio jednoslovni sustav polazeći od kajkavskoga književnog jezika. Prijedlog nije prihvaćen, ali je označio početak rješavanja jedinstvenoga slovopisa i hrvatskoga standardnog jezika. Godine 1835. u članku Pravopisz u Danici iznio je modificirani prijedlog reforme grafije iz Kratke osnove. Odlučio se za štokavsku osnovicu standardnoga jezika, koji je htio obogatiti elementima svih hrvatskih narječja. Rješenja za palatale u Pravopiszu bila su drugačija od onih u Kratkoj osnovi. Otprije je zadržao grafeme č, ž, š (međutim, sada su bili označeni kvačicom), a odustao je od t̃, d̃, g͂, l̃, n͂). Novi su mu prijedlozi spoj temeljnoga suglasnika i suglasnika j. Grafijski je to izgledalo ovako: tȷ́, dȷ́, gȷ́, lȷ́, nȷ́ (dakle j s crticom). Od 1838. umjesto crtice na j pisat će se točka. Znak za glas ć preuzeo je iz poljske tradicije.
