Književni dogovor u Beču (1850.)
Bečki književni dogovor potpisan je 28. ožujka 1850., kada su se u Beču sastali književnici i jezikoslovci iz Hrvatske (petorica), Srbije (dvojica) i Slovenije (jedan) radi dogovora o zajedničkome standardnom (u Dogovoru se naziva književni) jeziku južnih Slavena. Dogovoru se pristupilo s mišlju da su južni Slaveni jedan narod, kojemu je potreban i jedan zajednički standardni (književni) jezik s dvama pismima ‒ latinicom i ćirilicom. Odlučeno je da „južno narječje” (tj. ijekavski štokavski govori) bude osnovica tomu zajedničkom jeziku. Međutim, bez obzira na zaključke, nakon potpisivanja Dogovora jedan zajednički jezik nije funkcionirao.
[Vince, Zlatko. 1990. Putovima hrvatskoga književnog jezika: lingvističko-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izbora. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. 279‒280. (u izvoru objavljen na osnovi Gajeva pretiska Pejakovićeva prijepisa)]
Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima i po tom sa žalosti gledajući, kako nam je naša književnost raskomadana, ne samo po bukvici nego još i po pravopisu, sastajali smo se ovijeh dana, da se razgovorimo, kako bismo se, što se za sad više može, u književnosti složili i ujedinili. I tako smo
1. Jednoglasice priznali, da ne valja miješajući narječja graditi novo, kojega u narodu nema, nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno, da bude književni jezik; a to sve
a) zato što nije moguće pisati tako, da bi svak mogao čitati po svom narječju,
b) zato, što bi svaka ovakva mješavina, kano ti ljudsko djelo, bila gora od kojega mu drago narječja, koja su djela božija, a
c) i zato, što svi narodi, kao npr. Nijemci i Talijani, nijesu od svojijeh narječja gradili novijeh, nego su jedno od narodnijeh izabrali, ter njim knjige pišu.
2. Jednoglasice smo priznali, da je najpravije i najbolje primiti južno narječje da bude književno; i to
a) zato, što najviše naroda tako govori,
b) što je ono najbliže staromu slavenskomu jeziku, a po tome i svim ostalim jezicima slavenskijem,
c) što su gotovo sve narodne pjesme na njemu spjevane,
d) što je sva stara dubrovačka književnost na njemu spisana,
e) što najviše književnika i istočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se složili, da se na onijem mjestima, gdje su po ovom narječju dva sloga (sillaba) piše ije, a gdje je jedan slog, ondje se piše je ilie, ili i, kako gdje treba, n. pr. bijelo, bjelina, mreža, donio.
Ako li tkogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem, mi mislimo, da bi za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo, da piše jednijem od ostala dva narječja, kojijem mu je volja, ali samo da ih ne miješa, i ne gradi jezika, kojega u narodu nema.
3. Našli smo za dobro i potrebno, da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali x svuda, gdje
mu je po etimologiji mjesto, kao što oni vjerozakona zapadnoga pišu h i kao što narod naš od obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.
4. Svi smo mi priznali, da h u samostalnijeh imena na kraju u rod. množ. ne treba pisati, jer mu ondje ni po etimologiji ni po općenome narodnom govoru, ni po starome slavenskom jeziku, ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali, da će se naći književnika, koji će reći, da bi ovo h samo zato valjalo pisati, da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh, ili najposlije da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak.
Ali jedno zato, što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (n. pr. zemalja, otaca, lakata, trgovaca itd.), a drugo što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh, pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo i što ovakijeh stvari ima mnogo i u drugijeh naroda - mi smo svi pristali na to, da se ni h niti ikakov drugi znak na pomenutome mjestu ne piše, osim samo kad se iz smisla ne bi moglo razumjeti da riječ stoji u rod. mn. da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakijem dogadjajima).
5. Svi smo jednoglasice pristali, da se pred r, gdje ono samo sobom slog čini, ne piše ni a ni e, već samo r neka stoji (n. pr. prst), i to:
a) zato što narod tako govori,
b) što književnici istočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga, dvojice),
c) što i Česi tako pišu,
d) što su mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane,
e) što se sad dokazuje, da ni u starome slavenskom jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l, jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna, kao i u sanskritu.
Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da Bog te se ove misli naše u narodu prime, mi smo uvjereni, da će se velike smutnje književnosti našoj s puta ukloniti i da ćemo se k pravome jedinstvu mnogo približiti.
Zato molimo sve književnike, koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu, da bi na ove misli naše pristali i po njima djela svoja pisali.
U Beču 28. ožujka p. n. 1850.
Ivan Kukuljević, s. r.
Dr. Dimitrija Demeter, s. r.
I. Mažuranić, s. r.
Vuk Stef. Karadžić, s. r.
Vinko Pacel, s. r.
Franjo Miklošić, s. r.
Stefan Pejaković, s. r.
Gj. Daničić, s. r.
