Institut za hrvatski jezik

Grof Janko Drašković (Zagreb, 1770. – Radkersburg/Radgona, Štajerska, 1856.) hrvatski je preporoditelj i političar. Nije stekao formalnu naobrazbu; školovao se privatno, no odlično poznavanje prava i tečno znanje latinskoga te nekoliko svjetskih i slavenskih jezika učinili su ga jednim od najobrazovanijih ljudi u tadašnjoj Hrvatskoj. U razdoblju od 1787. do 1792. služio je u vojsci kao djelatni časnik. Napustivši zbog bolesti vojnu službu u činu natporučnika, nastanio se na svojemu imanju Rečici kraj Karlovca, ali je povremeno živio i u Zagrebu. U sastavu dobrovoljačkih jedinica (1802. kao potpukovnik, a 1805. i 1809. – 1811. kao pukovnik) sudjelovao je u protunapoleonskim ratovima. U političkome životu bio je prisutan od 1792., kada je prvi put sudjelovao u radu Hrvatskoga sabora. Od 1825., nakon obnove ustavnosti, osim u radu Hrvatskoga sabora, redovito je sudjelovao i u radu zajedničkoga Ugarsko-hrvatskog sabora. Suočen s nastojanjima mađarskoga nacionalizma, koji je u svojoj težnji za stvaranjem velike, jedinstvene mađarske države bio golema prijetnja hrvatskoj municipalnoj autonomiji, Drašković se oko 1830. priključio mladomu naraštaju građanske inteligencije, koja je svojom djelatnošću upravo polagala temelje hrvatskomu nacionalnom pokretu.

Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem (1832.)

Draškovićev spis Disertatia iliti Razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućem zakonotvorcem Kraljevinah naših za buduću Dietu ungarsku odaslanem tiskan je 1832. u Karlovcu. Riječ je o prvome cjelovitom političkom spisu u pretpreporodnome i u preporodnome razdoblju. Spis je napisan štokavskim narječjem. Nastao je uoči zasjedanja zajedničkoga Sabora i napisan je kao naputak hrvatskim zastupnicima kako da se pripreme za Hrvatsko-ugarski sabor. U njoj se Drašković zalaže za osnutak samostalne Vlade koja bi bila neovisna o Beču ili Pešti, ističe potrebu za uvođenjem narodnoga jezika (štokavštine) kao službenoga, zagovara sjedinjenje Hrvatske sa Slavonijom i Dalmacijom. Te su misli potaknute panslavizmom poznatoga slavista Jana Kollára, koji je Drašković proučavao na studiju u Grazu i Pešti. Osim toga, zalaže se i za gospodarske i prosvjetne reforme. Stoga je knjižica zaista najcjelovitiji programski i politički spis toga vremena. Disertacija je tiskana kao samostalna knjižica anonimno u Karlovcu, no autor je suvremenicima bio poznat.

Janko DRAŠKOVIĆ, Disertatia iliti Razgovor

[Drašković, Janko: Disertatia iliti Razgovor. Pretisak 1991. Karlovac: Matica hrvatska]; str. 47–48 PRIDSLOVJE

Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokazati da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srdce i pamet zagteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijega izvolio jesam. Priložena tabela dokazuje da on i najhodniji jest u Slavo-Hrvatih, kao narodu naših kraljevinah. On mora i najhodniji biti, jer ga Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalmatinac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrvati koji se Wasser-Kroaten zovu i po Mađarske zemlje rasuti jesu, jednako govore. Sve knjige starije koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku utišnjene jesu i mašna kniga senjske i drugih primorskih biskupijah sve u istomu dijalektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom kotaru ne promini, gdje protivno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam.
Ortograf pako također iz starih knigah složio i popravio jesam, budući mi se zagrebački iz mađarskoga, dalmatinski pako iz talijanskoga uzajmljeni i za oto nedovolni vide. Ufam se, uvjerjeni štioci, od vašega domorodoljubja, da vi meni prostili budete ovo usuđenje moje. Vi ćete nekoje vama neobične rieči u ovomu razgovoru najti; one ele niesu inokrajne, jere se u svakome staromu riečoslovniku nalaze. To jest potvrda da ovaj naš jezik u starije doba hodniji bio jest neželi našim viekom. Ovo ufano nije dika za nas. Ele ovu pregrešku vi lahko s voljum popraviti i u domorodskom kniževstvu bratju vašu slavsku sjevernu stigli budete, od kojega kniževstva negda silni rati, kasnije pako nemar vaša (osobito od božjeg kumira živuće, kojih bi to se dotikalo) vas priečila jesu. Ele uzdam se da vi duglje glasa neimatja narodnog jezika potvrditi činom ne budete tili. Pozivljam indi sve domorodce da pišu gledeć liepo crkveno maševanje koje mi u našemu jeziku imademo, i da se ne brinu zarad nadsuda onih koji tome lieni jesu, ali koji djetinsko predsuđe k svojemu baštinjenomu siromaškomu dijalektu imadu. Stara jest zagadka: "errando discimus" i za oto ufanje ne gubivam da vi i moje rieči kao prve preoštro obsudili ne budete. Nit se namah preosvršenstvo ne učini, nego pamet i trud sve težanje s vrimenom izvisi i nadari.