Ivan Broz: Hrvatski pravopis
Godine 1889. novi je pravopisni odbor zaključio da je „(…) od prijeke potrebe za škole jedan pravopis, a taj treba da je osnovan na načelima fonetičkoga pisanja. Visoka kr. vlada, odio za bogoštovlje i nastavu prihvati to mišljenje za svoje i naloži meni, da izradim potanko ono, što je odbor općenito odredio (...) da bi se što prije postiglo jedinstvo pravopisa u svjema školama.”
Nastupanjem bana Khuen-Héderváryja (1883.) stvoreno je povoljno ozračje za pobjedu hrvatskih vukovaca. Ivan Broz je vukovac, ali umjereniji i racionalniji od dvije godine mlađega Tome Maretića. On na osnovama Gajeve i Vukove reforme te Kušarove Nauke o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga izdaje 1892. godine Hrvatski pravopis, kojim se pravopis hrvatskoga jezika vraća fonološkoj praksi nakon kraća Gajeva izleta s morfonološkim pravopisom. U Brozovu se pravopisu morfonološko načelo redovito provodi na granicama riječi, d ne prelazi u t ispred s i š, ali i ispred c, č i ć u riječima nadcestar i nadčovječni. Premda se Khuen-Héderváryju spočitava upletanje u hrvatska pravopisna pitanja i presuđivanje u korist fonološkoga, a ne etimološkoga pravopisa, Tomo Maretić svjedoči da je ban zazirao od hrvatskih pravopisnih rasprava, pa čak ni samu naredbu Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade, Odjela za bogoštovje i nastavu od 20. listopada 1892., br. 13.863, o oslužbenjenju Brozova pravopisa nije potpisao (samo dva dana nakon što je Broz 18. listopada potpisao uvodnu riječ, a to znači možda i prije nego što je Hrvatski pravopis bio tiskan), nego je to u njegovo ime učinio Iso Kršnjavi, kojega Tomo Maretić, uz Armina Pavića, drži najodgovornijim za arbitriranje u pravopisnim pitanjima. Broz izdaje godinu kasnije (1893.) drugo izdanje svojega pravopisa te umire iste godine u 42. godini života.
