Ivan Belostenec: Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium
Pavlin Ivan Belostenec (Varaždin, oko 1594. – Lepoglava, 1674.), školovan u Beču i rimskome Collegiumu Germanicumu, poznati je hrvatski leksikograf i propovjednik. Glavarom samostana u Lepoglavi postaje 1627. godine. Od 1663. godine do smrti živi u Lepoglavi. Obilazeći cijelu Hrvatsku proučavao je jezik i različita narječja.
Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (1740.)
Belostenčev rječnik Gazophylacium, seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (I.) i Gazophylacium Illyrico-Latinum (II.) tiskan je tek 1740. godine u Zagrebu, premda je dovršen znatno ranije, još za Habdelićeva života. Belostencu je kajkavsko narječje rodno, no mnogo je putovao i proveo život u različitim sredinama. Rječnik je izišao tek šezdeset i pet godina nakon njegove smrti, a razlog tomu vjerojatno valja tražiti u činjenici tragična nestanka njegova mecene, tj. okrutne dekapitacije u Bečkome Novom Mjestu. Uz materijalnu pomoć Zrinskih rječnik bi bio tiskan već u 17. stoljeću, a ovako je ugledao svjetlo dana tek 1740. godine (reprint rječnika izišao je 1972. godine u izdanju Libera i Mladosti u Zagrebu te 1998. u izdanju Staroga Grada, Zagreb).
Mikaljin rječnik izlazi u vrijeme kada se može pretpostaviti Belostenčev intenzivan rad na rječniku, pa je vjerojatno bio i jedan od njegovih leksičkih izvora. Naime, temeljni sloj Belostenčevih hrvatskih riječi oblikovan je tako da je kajkavski leksik obogaćen izborom iz Vrančićeva i Mikaljina rječnika te izborom leksema iz slavonskih govora (označeno Scl. – „sclavonice”), što je nedvojbeno učinio sam Belostenec, a pojedine riječi iz toga izbora urednici su naknadno nadopunili Della Bellinim riječima (obilježenima oznakom D – „dalmatice”).
Sjedinjavanje svih triju narječja karakteristično je upravo za pavline (Belostenec i njegovi nastavljači), dok jezuiti paralelno djeluju na afirmaciji književnoga jezika: južnoga, sa štokavsko-čakavskim prožimanjima (Mikalja, Della Bella), i sjevernoga, s kajkavskom osnovicom uz prihvaćanje nešto elemenata dvaju drugih narječja (Jambrešić, najmanje Habdelić). Osim toga što je Gazofilacij na jednome mjestu skupio leksičko blago svih narječja pod zajedničkim nazivom lingua Illyrica, prvi je put odredio i jedinstven grafijski sustav.
Na temelju jezičnih analiza što ih je proveo Josip Vončina može se zaključiti da je Ivan Belostenec radio na obama dijelovima Gazofilacija. U temeljima njegove jezične koncepcije položeni su nazori pokupskih glagoljaša, hrvatskih protestantskih pisaca i ozaljskoga kruga o prožimanju dijalekata. Neposredni su uzori bili već spomenuti rječnici, zatim književna djela, a i sam kontakt s prebjezima iz Slavonije, a urednici rječnika samo su nadopunili građom iz Della Bellina rječnika, ali i to u skladu s koncepcijom koju mu je dao njegov pravi autor. Stoga se to enciklopedijsko djelo iz naše književne baštine može s pravom smatrati ostvarenjem nastalim u 17. stoljeću. Dakako, djelo je imalo i velika utjecaja na književnike druge polovine 18. stoljeća i bilo važnim temeljem za jezične nazore u okviru ilirskoga pokreta.
