Istarski razvod
Istarski razvod pravni je spomenik srednjovjekovne Istre, isprava kojom se uređuju granice između istarskih feudalnih gospodara (akvilejskoga patrijarha, pazinskoga kneza i mletačke vlasti). Međe su se utvrđivale ophodom po terenu, što je stari slavenski pravni običaj. U činu razvođenja (razvodu) sudjelovale su ne samo zainteresirane strane nego i narod.
Osim izvorne latinske i njemačke inačice Istarskoga razvoda postojala je i izvorna hrvatska inačica, što je naglašeno u tekstu toga pravnog akta. Stari izvornici na trima jezicima nisu sačuvani do danas, a tekst razvoda poznajemo po mlađim prijepisima hrvatske redakcije (Kršanskom i Momjanskom prijepisu), koji potječu iz XVI. stoljeća te mlađim prijevodima (latinskim i talijanskim). Važna je najstarija sačuvana hrvatska redakcija Kršanski prijepis Levca Križanića iz 1546. (35 fol., 32 x 22 cm), koji je prepisan s danas izgubljenoga, nekoliko desetljeća starijega hrvatskog prijepisa Jakova Križanića (1502). Danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (signatura: R 3677) u Zagrebu. Sačuvani mlađi prijepisi ispisani su kurzivnom glagoljicom.
Iz Istarskoga razvoda mogu se razabrati obrisi društvenoga ustrojstva i gospodarske prilike te život seoske zajednice u srednjovjekovnoj Istri. Nekoć mu se osporavala, uglavnom iz političkih razloga, autentičnost i historiografska vrijednost. I datiranje te javne isprave bilo je prijeporno: u uvodnoj formuli Kršanskoga prijepisa iz XVI. stoljeća spominje se 1325. godina (stariji istraživači datirali su spomenik godinom 1275.), ali „dokumenat je nastao kao ‘svod’, skup dokumenata od 1275. do 1395., na temelju starijih isprava” (J. Bratulić). Istarski razvod prvi je objavio A. Starčević u Arkivu za pověstnicu jugoslavensku (1852), a novije kritičko čitanje objavio je J. Bratulić (1978., 1992.).
Istarski razvod danas možemo promatrati ne samo kao pravno-povijesni spomenik, nego i kao književni tekst. Bogato je vrelo hrvatske onomastičke građe. Jezikom se ne izdvaja iz niza hrvatskih srednjovjekovnih pravnih tekstova, dakle neliturgijskih tekstova pisanih čakavskim književnim jezikom s niskim stupnjem crkvenoslavenske jezične infiltracije.
Istarski razvod znamenit je i po tome što se hrvatski jezik naziva „hrvackim”:
(...) I ondi gospodin Menart sluga naprid sta i pokaza listi prave v keh se udržahu zapisani razvodi i kunfini meju Sovińakom z Vrhom i Plzetom, ki bihu pisani na let Božjih 1195, ke listi ondi pred nas trih nodari postaviše, keh ta gospoda izibra: jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi. I tako mi niže imenovani nodari preda vsu tu gospodu pročtesmo kako se v ńih udrži. I tako onde obe strane se sjediniše i kuntentaše i kordaše i razvodi svojimi zlameniji postaviše, i jednoj i drugoj strani pisaše listi jazikom latinskim i hrvackim, a gospoda sebe shraniše jazikom nemškim. (...) [prema: Bratulić, Josip. 1978. Istarski razvod, Studija i tekst. Čakavski sabor. Pula, str. 223].
