Franjo Maria Appendini: Grammatica della lingua illirica

Franjo Maria Appendini (Poirino, 1768. – Zadar, 1837.) školovao se u Torinu i Rimu, gdje je 1787. stupio u red pijarista. Među profesorima bio mu je i Dubrovčanin Marko F. Galjuf, koji ga je 1791. nagovorio da pođe u Dubrovnik. U gradu u kojemu će ostati preko četrdeset godina Appendini se 1792. zaredio za svećenika. Dugi niz godina radio je kao profesor retorike u pijarističkome Collegiumu Rhagusinumu (1792. – 1808.), a 1808. postao je upraviteljem novoosnovanoga zavoda Liceum–convictum. Licej je nakon dolaska austrijskih vlasti pretvoren u gimnaziju, a Appendini je postao njezinim prefektom te profesorom zemljopisa i povijesti. U dubrovačkoj sredini Appendini se vrlo dobro snašao, naučio je hrvatski jezik i razvio svestranu kulturnu aktivnost. Imao je prisne dodire s tadašnjim krugom učenih Dubrovčana (Đ. Ferić, R. Kunić, B. Zamanja, Đ. Hidža i dr.). Bio je jedan od istaknutijih članova prosvjetiteljske akademije Patriotsko društvo (1793. – 1794.), glavni organizator školskih literarnih akademija, u kojima se njegovao hrvatski jezik i književnost staroga Dubrovnika. Isticao se kao pedagog i govornik. Dubrovački senat imenovao ga je za javnoga govornika i odlikovao zlatnom medaljom.

Baveći se gotovo svim područjima tadašnje humanističke znanosti i kulture, Appendini je u svojemu radu bio svestran. U djelu Bilješke povijesnokritičke o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana (Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de’ Ragusei, I–II, 1802. – 1803.) dao je sustavan pregled dubrovačke političke i kulturne povijesti. Pisao je o I. Gunduliću, B. Zamanji i znamenitim Kotoranima, o Petrarki te na latinskome i talijanskome prigodne pjesme.


Grammatica della lingua illirica (1808.)

Najpoznatije mu je jezikoslovno djelo opsežna Gramatika ilirskoga jezika (Grammatica della lingua illirica, 1808.), pisana na osnovi štokavske književne i jezikoslovne baštine. Iznio je tezu o jednome slavenskom jeziku s četirima narječjima: ruskim, poljskim, češkim i ilirskim. U poredbenoj filološkoj raspravi (predgovoru Rječosložju J. Stullija, 1806) O izvrsnosti i starini ilirskoga jezika (De praestantia et vetustate linguae illyricae) ilirski jezik smatra praocem svih europskih jezika. Sastavio je zaključke pravopisnoga povjerenstva koje je u Zadru 1820. normiralo latinični slovopis u Dalmaciji. Na hrvatskome jeziku pisao je vrlo malo, a njegov prijevod austrijskoga građanskog zakonika ostao je u rukopisu. O dubrovačkoj povijesti uoči propasti Republike mnogo podataka donosi njegov dnevnik (1806. – 1807.).

Pravopis

pravopis.hr

Struna

struna.ihjj.hr

Savjetnik

jezicni-savjetnik.hr

Riznica

riznica.ihjj.hr

Hrvatski u školi

hrvatski.hr

Nazivlje

nazivlje.hr

Bolje.hr

bolje.hr

Matura

matura.ihjj.hr