Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobilissimarum...
Faust Vrančić (Šibenik, 1551. – Padova, 1617.) rođen je u Šibeniku, a školovao se u Padovi, Beču, Veneciji i Rimu. Zaredio se kad mu je umrla žena i ubrzo nakon ređenja postao čanadskim biskupom. Nakon odlaska iz Ugarske nastanio se u Italiji. Umro je u Veneciji, a pokopan je u Prvić Luci kod Šibenika. Pokazivao je interes za tehniku i za humanističke znanosti. U djelu Novi strojevi (1595.) opisao je nekoliko tehničkih izuma. Poznati su mu tekstovi Nova logika i Kršćansko ćudoređe (1616.). Autor je nabožne knjige Život nikoliko izabranih divic (1606.) i jednoga članka o slavenskim narodima.
Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.)
Najvažnije mu je djelo Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.), u prijevodu: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije. Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika. Prema Putančevu izračunu, hrvatskih riječi ima oko 3800. Na posljednjih šest stranica donosi na pet jezika tekstove Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanja, Očenaša i Zdravomarije.
To se djelo može smatrati pravim početkom hrvatske leksikografije. Iako je hrvatski stupac (dalmaticae) na četvrtome mjestu, rječnik je važan za proučavanje hrvatskoga leksika Vrančićeva doba. Narječna je podloga rječnika čakavska s ikavskom zamjenom jata, na koju se naslojavaju elementi štokavskoga. Obično se ističu kao štokavski elementi ograničeni primjeri s ijekavizmom, refleks prasl. d' kao đ/j, te usporedna upotreba zamjenica što/ča. Izrazitije je unošenje štokavskih, ponajprije dubrovačkih leksema u hrvatski niz. Jedan broj leksema potječe iz kajkavskoga narječja (oblok, prikliti, špot…). Najizrazitiji utjecaj kajkavskoga nalazimo u nazivima mjeseci, gdje sičen, traven dolaze s kajkavskom vokalizacijom i kajkavskim značenjem: sičen je veljača, a traven odgovara mjesecu svibnju. Sve to govori da Vrančić ima pred očima narječno neujednačen hrvatski teren i da leksičko blago crpi iz svih narječja. Izvjestan broj riječi dolazi iz crkvenoslavenske tradicije (težati, sobstvo, slovo, dreseliti se). Rječnik je zabilježio i talijanske posuđenice, što je očekivano s obzirom na Vrančićevo podrijetlo.
Klasificirane po značenjskim skupinama, hrvatske se riječi vežu za pojmove religije, crkvene hijerarhije, pomorstvo, život u gradskoj sredini, poljoprivredu, stočarstvo. Zanimljivo je da Vrančić nije u svoje djelo unosio leksik književnih djela, a posebno je nesklon bio petrarkističkomu poetskom repertoaru.
U Rječniku nalazimo i prijedlog reforme latinice. Vrančić je prihvatio grafijsku praksu temeljenu na mađarskim grafijskim rješenjima (cz = /c/, cs = /č/, sz = /s/), koju je kombinirao s tzv. južnim (talijanskim) uzusima, na primjer x = /ž/. Cilj mu je bio ustanoviti grafijski nacrt koji omogućuje jasan i jednoznačan izgovor, odnosno ukloniti iz hrvatske latinice sve grafijsko-pravopisne nedosljednosti i dvomislenosti. Najozbiljnijim nedostatkom smatra se to što riječi nisu leksikografski obrađene, nego su nanizane u temeljnim oblicima, i to u svim jezicima.
Vrančićev Dikcionar podloga je rječniku praškoga benediktinca Petera Lodereckera (1605.), koji je Vrančićevu nizu od 5 jezika dodao još poljski i češki stupac. Vrančićev je rječnik posebno popularan bio u Mađarskoj, gdje je u 19. st. doživio novo izdanje. Na temelju Vrančićeva rječnika Hedvig Sulyok načinio je mađarsko-talijanski rječnik i objavio ga u Szegedu 2001. g.
Vrančićev je rječnik poslužio za nastanak mnogih obrata. Tako je npr. rukopisni rječnik koji se atribuira Kašiću, premda Kašićevo autorstvo nije dokazano, hrvatsko-talijanski obrat Vrančićeva rječnika, uz dodatak jednoga broja (oko 800) posebnih leksema. Iz Vrančića je crpio i Jakov Mikalja za svoj rječnik Blago jezika slovinskoga (1649./1651.).
