Članak LVIII. O narodnom jeziku
1860. godine počelo je stvarno uspostavljanje hrvatskoga jezika kao službenoga jezika, ali i tada samo za bansku Hrvatsku i Slavoniju, dok će se u drugim dijelovima hrvatskoga jezičnog područja (Vojna granica, Dalmacija, Istra) tek nakon toga postupno približavati tomu statusu. O službenome nazivu službenoga jezika Hrvatski je sabor raspravljao na svome zasjedanju koje je trajalo od 15. travnja do 11. studenoga 1861. Problem je na 13. sjednici (18. svibnja 1861) otvorio Ivan Kukuljević Sakcinski prijedlogom „glede uvedenja narodnog jezika”, o čemu je Sabor vrlo iscrpno raspravljao na svojoj 58. sjednici 10. kolovoza 1861. Iako je za sabor iz 1861. rečeno da je iznimno važan jer su na njemu „položeni temelji za novu, modernu Hrvatsku” (J. Šidak), za izbor naziva službenoga jezika to se nikako ne može reći, jer je nakon niza iznesenih prijedloga (narodni, hrvatski, hrvatsko-slavonski, hrvatsko-slavonsko-srbski, hrvatsko-srbski, hrvatski oli srbski, jugoslovjenski, jugoslavenski) kao službeni naziv u Članak LVIII. O narodnom jeziku unesen jugoslavenski jezik. Premda je tadanji kancelar Ivan Mažuranić prije nego što je zaključak upućen kralju na odobrenje naziv jezika promijenio u hrvatski, kralj spomenuti saborski zaključak ipak nije prihvatio, za što glavni razlog po svoj prilici nije toliko bio sam naziv (hrvatskoga!) jezika, koliko pretpostavka da će se tako bitno smanjiti područje upotrebe njemačkoga jezika.
Članak LVIII. O narodnom jeziku (1861.)
[Hrvatski ban Josip Šokčević (zbornik radova). 2000. Zagreb ‒ Vinkovci. 122‒123.]
Da se jeziku narodnome podieli ono dostojanstvo, kojega po pravu i božjem i čovječjem ide, bude zaključeno:
1. Jezik jugoslavenski trojedne kraljevine izjavljuje se ovim za savkoliki obseg trojedne kraljevine za jedino i izključivo službeni jezik u svih strukah javnoga života;
2. Sve oblasti bez iznimke u obsegu trojedne kraljevine, kao i one višje oblasti, koje izvan obsega iste kraljevine stanovale budu, isto tako i sve skupštine i sabori trojedne kraljevine u svih svojih viećanjah, dopisih, odpisih, odlukah, rješitbah i ostalih javnih spisih, kao i u svih službenih odnošenjih imaju se jedino služiti jugoslavenskim jezikom trojedne kraljevine;
3. Učevni zavodi, mužke i djevojačke, višje i nižje učione, budi javne budi privatne i sva zakonom potvrdjena domaća družtva bez razlike, imaju u svih službovanjih, predavanjih i pismenih djelah služit se jedino jezikom jugoslavenskim trojedne kraljevine;
4. Oblasti crkvene u obsegu trojedne kraljevine budi kojega vjeroizpoviedanja dužne su u obćem medju sobom i s inimi domaćimi oblastmi služit se jedino jugoslavenskim jezikom trojedne kraljevine; isto se razumieva i u knjigah matičnih (Matriculae);
5. Svakomu je prosto služiti se u svih spisih latinskim i ćirilskim pismom;
6. U gradu Rieci imade se radi izvanrednih okolnostih, u političkom, sudbenom i trgovačkom medjusobnom službovanju - izuzamši javno podučavanje i nastavu uobće - na jezik talijanski obzir uzeti, te se gradjanom i korporaciam tamošnjim, jeziku jugoslavenskomu nevještim dozvoljava za sada jošte poraba jezika talijanskoga. - U dopisivanju ipak i službovanju sa domaćimi oblastmi trojedine kraljevine imade se grad Rieka kao i sve njegove korporacie služiti jedino jezikom jugoslavenskim trojedne kraljevine;
7. Zaključak ovaj imade se u slici zakona Nj. Veličanstvu previšnjeg potvrdjenja radi podnieti.
Kraljev odgovor na članak LVIII. Hrvatskoga sabora (1862.)
[Hrvatski ban Josip Šokčević (zbornik radova). 2000. Zagreb ‒ Vinkovci. str. 132.]
Što se pak tiče predložena nam zaključka saborskoga o jeziku narodnomu kao izključivo poslovnom, službenom i učevnom; kolikogod je čvrsta volja naša, da jeziku narodnomu i u uredu i u crkvi i u školi bude sačuvan položaj, koji ga punim pravom ide, i da mu bude osiguran razvoj čim je moguće veći: pri svem tom ipak nismo toga mnenja, da bi se sve obstojeće u zemlji oblasti, dakle i oblasti naše vojničke i financialne, u poslovih svojih službenih; da bi se nadalje svakolika tamošnja javna družtva u svojih spisih; da bi se napokon svikolici tamošnji državljani, dakle i oni, koji faktično pripadaju inomu kojemu jeziku, u svojem prometu, imali služiti izključivo jezikom kraljevine.
Moramo vam dakle sa žalošću izjaviti, da pomenutomu zaključku, u njegovoj sadašnjoj redakciji, nemožemo podieliti previšnje naše kraljevske sankcie.
