Bartol Kašić: Institutiones linguae Illyricae

Bartol Kašić (Pag, 1575. – Rim, 1650.) postaje 1590. g. pitomac Ilirskoga kolegija, a 1595. stupa u isusovački novicijat. Godine 1598. imenovan je učiteljem gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju. Za svećenika je zaređen 11. ožujka 1606., a mladu misu služi 12. ožujka iste godine. U prvu dubrovačku misiju polazi 1609., a ostaje do 1612. U Dubrovniku propovijeda, poučava djecu početcima gramatike, angažiran je tijekom korizme kao ispovjednik. Godine 1612. papa ga šalje na misijsko putovanje u krajeve pod turskome vlašću (Bosna, smederevski sandžakat, Beograd, Srijem, Vukovar, Osijek). Ispovjednikom u Loretu postaje 1614. i na toj dužnosti je sve do 1618. g. U toj godini polazi na drugo misijsko putovanje (Osijek, Valpovo, Beograd, Srijem, Temišvar). Od 1620. do 1633. boravi u Dubrovniku. Od 1634. nalazimo ga opet na dužnosti ispovjednika u Loretu. U Rim stiže 1635., gdje i umire 1650. g. Pokopan je u crkvi sv. Ignacija.


Djelovanje

Među piscima 17. st. isusovac Bartol Kašić ima posebno mjesto zbog plodna i raznovrsna opusa. Uz Kašićevo se ime redovito veže asocijacija o prvome gramatičaru, što rezultira jednostranom prosudbom o tome iznimnom djelatniku katoličke obnove. Usporedba broja jezikoslovnih radova s brojem prijevoda, preradbi i originalnih djela pokazuje da mu priliči ne samo titula jezikoslovca, nego i prevoditelja i pisca. Njegova je književnost utilitarna i idejno obojena kao književnost katoličke obnove, što potvrđuje općeprihvaćene spoznaje o protureformatorskome stvaralaštvu podređenom izvanknjiževnoj svrsi, a čemu doprinosi i Kašićeva tvrdnja da piše „neka bi(h) bio momu narodu slovinskomu ovijem pismom koristan i plodan”.

Pisac prve hrvatske gramatike Institutiones linguae Illyricae (1604.)

Gramatiku Institutiones linguae Illyricae (Osnove ilirskoga jezika) napisao je Kašić 1604. kao mladi učitelj gramatike u isusovačkome Rimskom kolegiju, a po naredbi generala reda Klaudija Aquavive.
Tomu je zadatku izravno prethodilo osnivanje Akademije ilirskoga jezika (1599.) te osobna preporuka pape Klementa VIII. da se započne studij ilirskoga jezika. Izbor autora gramatike nije nimalo neočekivan, s obzirom na to da se Kašić već istaknuo svojim gramatičarskim znanjem. U prosincu 1599., oslobođen svih drugih obveza, Kašić se našao pred velikom zadaćom, svjestan – kako čitamo u predgovoru Osnova – da u tome poslu nema prethodnika na području hrvatskoga jezika.
Od Kašića se tražilo da napiše temeljni priručnik hrvatskoga jezika kako bi budući isusovački misionari mogli lako naučiti jezik puka koji im je dodijeljen na duhovnu skrb.
Suočen s tim činjenicama, Kašić je pristupio pionirskomu poslu i 1604. g. tiskana je prva gramatika hrvatskoga jezika. Naziv jezika ilirski, koji figurira u naslovu, uobičajen u ono vrijeme, a preuzet iz antičke tradicije, činio se Kašićevim poglavarima preciznim kada je trebalo imenovati narode i njihov jezik na širokome južnoslavenskom prostoru, u nevjerničkim krajevima, kamo se upućuju isusovački misionari, za koje se osniva Ilirska akademija i piše gramatika jezika koji se isto tako mora zvati ilirski.

U to vrijeme na hrvatskim prostorima funkcionira i naziv hrvatski, vezan za redakciju staroslavenskoga i za narodni jezik, kao i naziv slovinski, također istoznačno s hrvatskim. Kašić je hrvatski jezik u gramatici prikazao s pomoću klasične strukture, što je bio jedino moguć i opravdan izbor. Lišen hrvatskih uzora, Kašić se oslanjao na gramatička znanja koja su isusovački đaci usvojili tijekom školovanja – a to je latinski gramatički model. Kašićevi su neposredni uzori i izvori njegovih rješenja bili Emanuel Alvarez, Aldo Manucije i Donat.
Kašić u svojoj gramatici najprije razmatra pitanje grafije i suodnos fonem – ,grafem, nastojeći ukloniti iz hrvatske latinice nesustavna i višeznačna rješenja. Kašićeva grafijska reforma obilježena je načelom da se jedan znak (jedno slovo ili slovni niz) uvijek jednako čita, da ima uvijek istu fonemsku vrijednost, neuvjetovanu pozicijom.

Središnji dio gramatike posvećen je opisu deklinacija i konjugacija, a na kraju se pojavljuje 12 sintaktičkih pravila, uglavnom povezanih s problemom sročnosti. Sasvim je jasno da Kašić ne opisuje nijedan konkretni govor, već odslikava štokavsko-čakavski prosjek kakav živi u književnome stvaralaštvu. To istodobno znači da Kašić opisuje zabilježeno stanje, a ne „preslikava” jedan određeni, izabrani dijalekt. U tom je slučaju Kašićeva izjava o „najboljem govorenju” predstavljenom u gramatici samo verbalno prihvaćanje programa katoličke obnove da se za lingua communis mora odabrati najbolje, najraširenije i najrazumljivije narječje. Kašić ne opisuje u gramatici određeno narječje, kojemu bi se mogle atribuirati oznake najbolji, najrašireniji, najrazumljiviji – to je preslika pisane prakse, a ona je uvijek naddijalektna i u formiranju i u funkcioniranju. Kašićeva je gramatika, kako je to uobičajeno u ukupnoj europskoj gramatičarskoj tradiciji, trebala biti gramatika književnoga jezika, što znači da je trebala biti utemeljena na književnome jeziku.

S obzirom na to da je Kašićevo doba obilježeno tronarječnom književnošću, od kojih kajkavska komponenta stoji izvan Kašićeva interesa, svoju je gramatiku napisao na jeziku čakavsko-štokavske književnosti. Kad sve to znamo, možemo korigirati stajališta pojedinih istraživača po kojima je Kašić u gramatici prihvatio štokavski i potpuno napustio svoju rodnu čakavicu. Kašić je jednostavno u opisu hrvatskoga, ilirskoga, jezika pošao od jezika kakvoga je nalazio u knjigama, od pisane prakse, o kojoj nas i sam izvješćuje, ne prekidajući kontinuitet koji postoji u onodobnome književnom jeziku.

Ako mu je namjera bila da normira osim što opisuje, onda je normirao jedan tip književnoga jezika koji se približava štokavskomu, ali još uvijek nije potpuno i isključivo štokavski. Poslije će štokavski prevladati u njegovu izrazu, ali opet ne koji konkretni, mjesni govor, nego štokavski književni izraz kakav je živio u dubrovačkoj i bosanskoj književnosti. Predgovor Ritualu rimskom (1640.), simpatično naslovljen Blagomu i milomu štiocu, svojevrstan je manifest Kašićeve jezične i grafijske reforme, odraz njegovih teorijskih znanja i jezikoslovnih promišljanja, pa ga možemo smatrati ranim, ako ne i prvim, teorijskim tekstom hrvatskoga jezikoslovlja. U svakome slučaju, izvrsna je dopuna svemu što Kašić u gramatici nije izrekao ili dorekao. U tome predgovoru Kašić, uvjetno rečeno, definira pojam bosanski jezik, a iz te definicije zaključujemo da se iza toga naziva krije štokavsko narječje.


Književna djela

Budući da Kašić u svome opusu ima prijevode, preradbe i originalna djela, najprimjerenije ga je smatrati piscem djela nabožne tematike, prevoditeljem glavnih crkvenih knjiga i priređivačem različitih recentnih europskih nabožnih štiva. Po brojnosti preradbama pripada prvo mjesto među Kašićevim djelima. U vrijeme katoličke obnove i u bosanskih franjevaca i u nabožnih pisaca drugih redova uobičajila se praksa kompiliranja i prerađivanja djela vodećih europskih teologa i vjerskih pisaca uopće. Kašić za svoje preradbe obično kaže da su nastale tako što je on neko djelo „priobratio i istomačio” (Život sv. Ignacija), „skupio i složio u malo razgovora” (Zrcalo nauka krstjanskoga od ispovisti i od pričesten'ja), ili da je njegov tekst „od njega ukratko skupljen i priprosto izgovoren” (Život Bl. Djevice Marije), da je nešto „pokupio ukratko iz libarca” (Način od meditacioni). Nerijetko se navode i imena autora predložaka, koji su uglavnom onodobni ili nešto stariji vodeći teolozi ili nabožni pisci: Orazio Torsellini (Istorija Loretana), Roberto Bellarmino (Nauk krstjanski), Ignacije Loyola (Način od meditacioni), Laurenzius Surius O' Carth, Pedro de Ribadeneira (Perivoj od djevstva, Život Gospodina našega Isukrsta, Život sv. Ignacija), a uz pojedina djela dolazi spomen i više autora, najčešće su to: sv. Toma Akvinski, sv. Augustin, kardinal Caesar Baronius, Matthäus Rader i dr.

Popis Kašićevih preradaba: Način od meditacioni i molitve koja se čini pametju našom (1613.), Istorija Loretana od svete kuće Bogorodičine (1617.), Život sv. Ignacija (1623.), Perivoj od djevstva (1628.), Zrcalo nauka krstjanskoga (1631.), Nauk krstjanski kratak (1633.), Život sv. Frančeska Saverija (1637.), Život Gospodina našega Isukrsta, Život pričiste Bogorodice vazda Divice Marije (1638.).


Jezik Kašićevih djela

Važnost prijevoda nije samo u vrsti i teološkome statusu predloška nego i u tipu jezika kojim je Kašić prijevod ostvario. U tome smislu treba istaknuti Ritual rimski (1640.), koji je svojom vremenskom i prostornom proširenošću imao posebnu ulogu u standardizacijskim procesima. Iako se za stabilizaciju standardnoga jezika najvažnijim smatra prijevod Biblije, Kašićeva Biblija nije mogla imati izrazitiju ulogu jer je ostala u rukopisu, pa je Ritual imao onu funkciju koju u drugim jezicima ima prijevod Svetoga pisma – utjecao je na jezično ujednačavanje i normiranje. Ritual rimski primjer je do koje je mjere Kašić izgradio svoj književni jezik i kako je trebao izgledati onaj „općeni tip jezika”, za koji Kašić vjeruje da je najbolji. To je djelo B. Kašića tiskano u 2 500 primjeraka i doživjelo je niz ponovljenih izdanja. Prema dostupnim podatcima, rabljen je, s izuzetkom nekih krajeva na sjeverozapadu Hrvatske, na kompletnome hrvatskom i bosanskohercegovačkom području, što znači da je kao knjiga koja se čita u svim prilikama ljudskoga života i svakodnevno mogao utjecati na oblikovanje govornih i pisanih navika. Ritual je bio neke vrste model prestižnoga jezika i u tome svjetlu primarno treba sagledavati ulogu Kašićeva djelovanja i jezika koji je promicao.

Kašić je preveo i poznato Kempenčevo djelo Nasljeduj Krista, s naslovom Tome od Kempisa pismo od nasledovan'ja Gospodina našega Jezusa (1641.), izgrađenim i dotjeranim jezikom. Kašić je prevoditelj i lekcionara: Pistule istomačene iz misala novog rimskog u jezik dubrovački (1641.). Najčešće je prevodio ad litteram, pa je ovisnost o originalu najizrazitija u Bibliji, zatim u Ritualu i Lekcionaru, dok je Kempenca prevodio nešto slobodnije zbog dodavanja i prilagođavanja „bogoljubnoj i propagandnoj svrsi”.
Originalnim djelom smatra se spjev Venefrida (1627.), premda ima indicija da je riječ o prepjevu. Prepjevi prvih 50 psalama Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (1617.) i himni iz brevijara, naslovljeni također Pjesni duhovne od pohvala Božjijeh (rkp. 1634.), primjeri su Kašićeva stihotvornoga umijeća.

Pravopis

pravopis.hr

Struna

struna.ihjj.hr

Savjetnik

jezicni-savjetnik.hr

Riznica

riznica.ihjj.hr

Hrvatski u školi

hrvatski.hr

Nazivlje

nazivlje.hr

Bolje.hr

bolje.hr

Matura

matura.ihjj.hr