U Dubrovniku predstavljen prijevod i pretisak Appendinijeve 'Gramatike ilirskoga jezika' Ivane Lovrić Jović
Knjiga “Appendinijeva Gramatika ilirskoga jezika, jezičnopovijesna studija s prijevodom i transkripcijom uz pretisak” autorice dr. sc. Ivane Lovrić Jović predstavljena je 1. rujna u svečanoj dvorani Biskupijske klasične gimnazije Ruđera Boškovića u Dubrovniku.
Uz autoricu knjigu su predstavili ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje dr. sc. Željko Jozić, voditeljica Odjela za povijest hrvatskoga jezika i povijenu leksikografiju i urednica knjige dr. sc. Marijana Horvat, povjesničarka knjige dr. sc. Vesna Čučić te povjesničar umjetnosti Ivan Viđen. Predstavljanje Appendinijeve gramatike u Dubrovniku organizirala je podružnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje uz gostoprimstvo Dubrovačke biskupije.
Mjesto predstavljanja knjige nije slučajno odabrano. Zgrada današnje klasične gimnazije Ruđera Boškovića, nekadašnji znameniti dubrovački Kolegij, mjesto je gdje je pijarist Frano Marija Appendini (1768.-1837.) bio prefekt i profesor petorazredne gimnazije (Gimnasia Rhacusina), gdje je živio i radio, a to je po svemu sudeći i mjesto gdje su dijelovi ove gramatike i nastajali.
Knjiga je nastala kao rezultat projekata Odjela za povijest hrvatskoga jezika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Istraživanje je dovršeno u okviru projekta Retrogram što ga financira Hrvatska zaklada za znanost.
Knjiga sadržava tri dijela. Prvi dio čini studija posvećena gramatici Frana Marije Appendinija naslovljenoj "Gramatica della lingua illirica" iz 1808. godine. Drugi dio čini hrvatski prijevod talijanskoga izvornika u kojemu su izvorni hrvatski dijelovi transkribirani, dok treći dio čini pretisak same Gramatike (360 str.).
U praktičnome dijelu priručnika, Appendini opisuje ponajviše dubrovačku jekavštinu proširujući je mjestimice na dalmatinsko-bosanski, odnosno na štokavsku ikavicu. Stoga u njoj doznajemo o dubrovačkome jeziku višerazinski, detaljno i na jednome mjestu.
U opsežnome uvodu Appendini je predstavio i slovopis te opisao hrvatski izgovor veoma detaljno, uhom Talijana. Appendinijevo tumačenje slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva koje je imalo za zadatak urediti slovopisno pitanje, a sastavljeno je na poticaj tadašnje austrijske dalmatinske pokrajinske vlade 1820. godine u Zadru. U knjizi se nalazi i rukopis zapisnika s toga sastanka.
S obzirom na to da Appendini za svaki primjer uporabe hrvatskoga elementa daje i talijanski prijevod, ovaj se opsežni priručnik može držati i usporedbenim – talijansko-hrvatskim – podrazumijevajući i usputnu uključenost dvojezičnoga rječnika.
U svojemu je uvodu Appendini ustvrdio kako „ima jedna velika stvar koja nedostaje dalmatinsko-ilirskome dijalektu, a to je gramatika koja bi istovremeno ustanovila prava i postojana pravila pisanja i tvorbe za same govornike, ali bi i strance upoznala s ovim jezikom. Time bi pridonijela prepoznatljivosti i slavi njegovih pisaca i njegova naroda.”
Appendini hrvatski jezik u nekim aspektima čak smatra boljim od latinskoga (navodeći detaljno razloge), a u cijeloj gramatici ne bježi od kvalitativnoga isticanja i opisivanja “ilirskoga jezika” kao najboljega na svijetu. Činjenica je to koja je nekim njegovim suvremenicima poslužila da se šale na njegov račun budući da je, kao rođeni Talijan, toliko srčano zavolio jezik zemlje u koju je došao.
