Skup posvećen četvorici jezikoslovaca
NERETVANSKA RIZNICA UMJETNINA I INIH VRIJEDNOSTI, OPUZEN
PODRUŽNICA INSTITUTA ZA HRVATSKI JEZIK I JEZIKOSLOVLJE U METKOVIĆU
JUŽNOHRVATSKI OGRANAK DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA, STON
HRVATSKA KULTURNA ZAKLADA, ZAGREB
Ston, 27. lipnja 2019.
Neretvanska riznica umjetnina i inih vrijednosti, Podružnica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Metkoviću, Južnohrvatski ogranak Društva hrvatskih književnika sa sjedištem u Stonu i Hrvatska kulturna zaklada pozivaju Vas da prihvatite poziv za sudjelovanje na jubilarnome XV. Neretvanskom književnom, znanstvenom i kulturnom susretu. Skup će se održati od četvrtka 10. do subote 12. listopada 2019. u Neumu, Stonu, Metkoviću, Pločama, Opuzenu, Čapljini i Ljubuškome. Ovogodišnji Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susret posvećen je četvorici hrvatskih jezikoslovaca (navodimo ih kronološkim redom: Krsto Spalatin, Slavko Pavešić, Stjepan Krešić i Luka Vukojević), koji potječu sa širega neretvanskog područja, od Stona do Konjica te od Vinina u Hrasnu u istočnoj Hercegovini do Šipovače kod Ljubuškoga u zapadnoj. Dvojica su među njima, Krsto Spalatin i Stjepan Krešić, znatan dio svojega radnog vijeka proveli u inozemstvu svim nedaćama i političkim progonima unatoč ipak uspjevši održati vezu s domovinom. I dok je Krsto Spalatin doživio hrvatsku samostalnost te u domovini potkraj života objavio Rječnik europeizama (1990.), djelovanje nam je Stjepana Krešića razmjerno nepoznato iako je prevoditeljem nekih od najvećih djela svjetske književnosti kao što su Faulknerova, Dickensova i Steinbeckova. Slavko Pavešić sudionikom je najvažnijih jezikoslovnih zbivanja, jednim je od autora Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.) te potpisnikom glasovite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1971.). Ujedno je bio urednikom i suautorom Jezičnoga savjetnika s gramatikom (1971.) te suautorom Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika (1979.), koja je u vrlo teškim vremenima ponijela hrvatsko ime. Luka Vukojević uvelike je utjecao na oblikovanje suvremenoga hrvatskog standardnog jezika u samostalnoj hrvatskoj državi ponajprije kao priređivač i suautor najopsežnijega suvremenog hrvatskog jezičnog priručnika Hrvatskoga jezičnog savjetnika (1999.) te kao dugogodišnji oblikovatelj hrvatskoga nazivlja u suradnji s Hrvatskim zavodom za norme. Riječ je o četvorici hrvatskih jezikoslovaca koji su svojim podrijetlom vezani za južne hrvatske krajeve, a ujedno su uvelike oplemenili hrvatsku jezikoslovlje i filologiju.
Krsto Spalatin, hrvatski jezikoslovac (Ston, 15. listopada 1909. – u blizini Punto Gorda, Florida, SAD, 16. prosinca 1994.). Studirao je romanistiku na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1934. i doktorirao. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor u Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Do Drugoga svjetskog rata uglavnom se bavio francuskim jezikom i književnošću, a nakon Drugoga svjetskoga ratabio je lektorom za hrvatski jezik na sveučilištima u Rimu i Napulju (1941. – 1948). Iz Italije se preselio u SAD, gdje je predavao na Wesleyan College u Iowi (1948. – 1952.), a zatim talijanski i francuski jezik na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeju (1952. – 1975.). Nakon umirovljenja bavio se kontrastivnom lingvistikom, a 1990. objavio je Peterojezični rječnik europeizama. Pisao je, među ostalim, za iseljeničke časopise Hrvatska revija i Journal of Croatian Studies te za časopis Marulić.
Slavko Pavešić, hrvatski jezikoslovac (Konjic, Bosna i Hercegovina, 9. lipnja 1912. –Beograd, 9. prosinca 1975). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1936. i doktorirao 1960. disertacijom Jezik Stjepana Matijevića. Bio je isprva srednjoškolski profesor, a od 1950. radio je u Institutu za jezik JAZU. Objavio je radove iz povijesti i suvremenosti hrvatskoga jezika, iz dijalektologije i leksikografije. Urednik je i suautor Jezičnoga savjetnika s gramatikom (1971.), suautor Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika (1979.) i Povijesnoga pregleda, glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991.). Sudjelovao je u izradbi Matičina Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.) i Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967.) te Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.). U Institutu je neumorno radio na širenju jezične kulture i na podizanju mladoga znanstvenoga kadra, ali je njegov glavni i najteži zadatak bio završetak gotovo stogodišnjega posla na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika i na osmišljavanju njegovih Dopuna. Počeo je kao obrađivač, a kao njegov posljednji urednik umro na skupu o Đuri Daničiću, prvome uredniku toga rječnika.
Stjepan Krešić, hrvatski klasični filolog i književni prevoditelj (Vinine, Donje Hrasno, Neum, Bosna i Hercegovina, 22. veljače 1915. – Ottawa, Kanada, 21. travnja 1984.). Diplomirao je i doktorirao filologiju 1941. u Zagrebu. Godine 1959. iselio se u Kanadu, gdje je bio profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju Sveučilišta u Ottawi. Objavio je više grecističkih i latinističkih studija, a zapaženi su i njegovi prijevodi Krika i bijesa Williama Faulknera i Posmrtnih spisa Pickwickova kluba Charlesa Dickensa. Prevodio je i Oscara Wildea, Steinbecka, Zweiga… Uredio je zbornik Suvremena književna hermeneutika i interpretacija klasičnih tekstova (Contemporary Literary Hermeneutics and Interpretation of Classical Texts, 1981.). Nekoliko je dana prije smrti u zrakoplovu tijekom povratka s Martinika s Vinkom Grubišićem razgovarao o svojim planovima, o opsežnoj Povijesti hrvatske kulture u četiri poglavlja (na engleskome). Tada je dovršavao Predrenesansu te radio na razdoblju Od Ilirskog preporoda do Prvog svjetskog rata. Prvi je dio Predrenesanse bio priređen, a objavljen je posmrtno pod naslovom The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI, 1983.– 1984.). Prevodio je s latinskoga, grčkoga, engleskoga i francuskoga, proučavao izgovorne razlike između američkoga i britanskoga engleskog. Grubišić njegovim najvažnijim tekstom o hrvatskoj književnosti drži The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages, pregled hrvatske srednjovjekovne književnosti.
Luka Vukojević, hrvatski jezikoslovac (Šipovača, Ljubuški, Bosna i Hercegovina, 7. listopada 1955. – Zagreb, 24. lipnja 2011.). Osnovnu je školu polazio u rodnome mjestu, a gimnaziju u Ljubuškome. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu završio je 1979. studij kroatistike i filozofije. Godinu je dana radio u Školi za strane jezike u Zagrebu, od 1980. do 1987. na Pedagoškome fakultetu u Osijeku, od 1987. do 1991. bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Toulouseu, a od 1991. do umirovljenja radio je na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Magistrirao je 1985. s temom Lingvometodički pristup nezavisnosloženoj rečenici, a doktorirao 2005. s temom Izražavanje posljedičnih odnosa u hrvatskome standardnom jeziku (doktorska je radnja priređena kao knjiga 2008.). Luka Vukojević autor je brojnih stručnih članaka iz područja standardologije i sintakse. Autor je najvećega dijela najopsežnijega hrvatskog jezičnog priručnika koji nosi naslov Hrvatski jezični savjetnik (1999.) te je jedan od autora knjige Jezični savjeti (2010. i 2011.).
Molimo Vas da nam do 1. kolovoza 2019. slanjem naslova izlaganja na e-adresu dvidovic@ihjj.hr potvrdite kako ste prihvatili naš poziv kako bismo mogli organizirati smještaj i sastaviti program skupa. Ostale ćete obavijesti dobiti naknadno.
Organizacijsko povjerenstvo:
Domagoj Vidović, jezikoslovac
Stjepan Šešelj, književnik
Ljubo Krmek, književnik
