Institut za hrvatski jezik

Napustio nas je veliki hrvatski dijalektolog, kajkavolog, kroatist i lingvist – dr. sc. Mijo Lončarić.

Dr. sc. Mijo Lončarić rođen je 1. rujna 1941. godine u Reki kod Koprivnice, u seljačkoj obitelji. Gimnaziju je završio u Koprivnici. Studij jugoslavistike i germanistike završio je u Zagrebu 1966. godine. Godine 1973. magistrirao je radom „Jagnjedovački govor i pitanje kajkavskoga podravskog dijalekta“. Doktorsku disertaciju pod naslovom „Bilogorski kajkavski govori“ obranio je 1980. godine. Dva je puta bio Humboldtov stipendist: 1976. Slavisches Institut der Uni Köln te 1987. Slavisches Seminar – Mannheim, Deutscher Sprachatlas / Institut für deutsche Sprache – Marburg.

U Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje radio je od 1973. godine do odlaska u mirovinu 2012. godine. U dvama navratima bio je ravnatelj, odnosno predstojnik Zavoda za hrvatski jezik (1987. – 1993.) te obnašatelj dužnosti ravnatelja tadašnjega Hrvatskoga filološkog instituta (1993. – 1995.). Svojim je radom ostavio dubok trag u hrvatskoj dijalektologiji, poglavito kajkavologiji. Kajkavskom narječju, uključujući suvremenu i povijesnu leksikografiju, stalno se vraćao. Do pred kraj života aktivno je sudjelovao u pisanju Turopoljskoga rječnika, a nedovršena je ostala i njegova velika monografija o kajkavskom narječju u kojoj je sažeo sve svoje znanje o kajkavštini prikupljano iscrpnim terenskim istraživanjima po cijeloj kajkavštini. Njegova „Karta kajkavskoga narječja“ najpreciznija je i najsloženija karta kajkavskoga narječja. Na njoj je kajkavsko narječje podijeljeno u 15 dijalekata prema pet kriterija (naglasni sustav, razvoj jata, poluglasa, slogotvornoga l i stražnjega nazala). Dr. Mijo Lončarić sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima, konferencijama i kongresima u zemlji i inozemstvu (npr. međunarodni slavistički kongresi u Zagrebu 1978. i Bratislavi 1993., II. međunarodni kongres za dijalektologiju i lingvističku geografiju, Amsterdam 1998.; kongresi jugoslavenskih slavista – Zagreb, Bled, Novi Sad; međunarodne konferencije u Bratislavi, Heidelbergu, Portorožu, Mostaru, Skoplju, Gornjem Milanovcu). Bio je član Organizacijskoga odbora znanstvenih skupova o hrvatskim dijalektima u organizaciji JAZU-a/HAZU-a, a potom u suorganizaciji HAZU-a i Instituta za hrvatski jezik te potpredsjednik Odbora za dijalektologiju HAZU-a. Bio je i član Hrvatskoga povjerenstva za Općeslavenski lingvistički atlas; član Međunarodnoga povjerenstva OLA i ELA (Europskoga lingvističkog atlasa), član uredništva međunarodnoga projekta Opće promjene slavenskih jezika, član brojnih povjerenstava za obrane doktorskih disertacija i izbora u znanstvena zvanja u Hrvatskoj i Mađarskoj (Mađarska akademija znanosti). Dr. Mijo Lončarić predavao je na domaćim i stranim sveučilištima, a izdvajaju se Klagenfurt, Budimpešta, Sombatel, Pečuh, Zagreb i Rijeka. Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada kao što su Nagrada “J. J. Strossmayer”, 1997.; Medalja “Franz Miklošič”, 1996. – Visoka škola Sombatel (Mađarska) za hrvatsko-mađarske odnose; Plaketa “Matija Petar Katančić” – Hrvatska samouprava u Budimpešti, 1999.

Kao voditelj temeljnih nacionalnih projekata Hrvatski književni jezik (1990. – 1995.) i Hrvatskoga dijalektološkog (jezičnog) atlasa (1996. – 2012.) želio je hrvatski jezik dignuti na razinu velikih svjetskih jezika koji su već koncem 19. stoljeća imali svoje jezične atlase. S tim je ciljem okupio skupinu mladih istraživača (S. Hozjan, Ž. Jozić, A. Celinić, A. Čilaš Šimpraga, I. Kurtović Budja, I. Miloš, M. Kuzmić, S. Kekez) koje je naučio kako istraživati na terenu (izbor ispitanika, pristup istraživanju, provjera građe), ali i kako opisati pojedini govor/skupinu govora. Njegova nastojanja da hrvatska dijalektologija bude prepoznata kao reprezentativni dio hrvatskoga jezika katkad su prelazila u sferu aktivizma: pisao je brojna pisma predsjednicima države, predsjednicima Sabora i Vlade sa željom da država učini sve da se popiše i opiše dijalektalno jezično blago koje je po svojoj prirodi osuđeno na nestanak. Dr. Mijo Lončarić inicijator je prepoznavanja hrvatskih mjesnih govora kao nematerijalne kulturne baštine. U očuvanju te baštine učinio je mnogo kao autor, urednik ili recenzent brojnih dijalektalnih rječnika (Rječnik Gole, Varaždinski rječnik, Rječnik donjosutlanskih kajkavskih ikavskih govora…)

Iz njegove bogate znanstvene bibliografije izdvajaju se temeljna djela hrvatske dijalektologije, ali i standardologije: „Kaj jučer i danas. Ogledi o dijalektologiji i hrvatskoj kajkavštini s bibliografijom i kartom“, „Kajkavsko narječje“, „Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika“ (u suautorstvu), „Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslavenskim lingvističkim atlasom“ (u suautorstvu), „Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch – Nimško-gradišćanskohrvatsko-hrvatski rječnik (suradnik), “Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (član redakcije i obrađivač), „Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik – Burgenländischkroatisch-kroatisch-deutsches Wörterbuch“ (u suautorstvu), „Zagrebački kaj. Govor grada i prigradskih naselja“ (u suautorstvu), „Hrvatski školski rječnik“ (u suautorstvu), „Priručnik za pravilno pisanje“ (u suautorstvu), „Hrvatski jezični savjetnik“ (u suautorstvu) te „Kajkaviana et alia“.

Institut za hrvatski jezik, hrvatska dijalektologija i hrvatski jezik smrću dr. Mije Lončarića izgubili su jedno od najvećih imena u svojoj povijesti. Svoje veliko znanje, predani rad i veliku ljubav prema ispitanicima i kraju iz kojeg dolaze te ukupnoj baštini sela ili kraja kojega govor istražuje i opisuje ugradio je u hrvatski jezik modernoga doba te ostaje strpljiv i predan učitelj kojemu brojni hrvatski dijalektolozi duguju jako mnogo.

Institut za hrvatski jezik, u kojem je proveo cijeli radni vijek, ostaje mu trajno zahvalan.