In memoriam Petru Šimunoviću (1933. – 2014.)
Za neke se ljude govori da nikada ne ostare – uvijek žive, rade i razmišljaju isto, s jednakom voljom za životom i jednakom strašću prema radu kojemu su posvećeni. Upravo takav bio je akademik Šimunović kojemu danas upućujemo posljednje riječi.
Akademik Petar Šimunović u Zavod za jezik JAZU, današnji Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, došao je 1961. godine i u njemu predano radio do svojega umirovljenja 2003. godine. Tih prvih godina Institut je brojio malo ljudi, a svatko je od njih imao ulogu začetnika pojedinoga institutskog odjela. Akademik Šimunović svojim je radom udario temelje današnjim dvama institutskim odjelima: Odjelu za onomastiku i Odjelu za dijalektologiju. Kao čakavac i slavist bio je opremljen znanjem da se bavi čakavštinom, a kao romanist da se dokaže u primorskoj dalmatinskoj onomastici. Sjecište tih dvaju interesa njegov je rodni otok, kojemu je posvetio svoju znamenitu monografiju Toponimija otoka Brača. Ona se, uz Istočnojadransku toponimiju, ubraja u klasična djela slavenske arealne toponomastike.
I hrvatskoj antroponimiji Petar je Šimunović dao vrijedne prinose (npr. Prezimena i naselja u Istri nastala u suradnji s akademikom Josipom Bratulićem ili Hrvatska prezimena – podrijetlo, značenje, rasprostranjenost) te je pokazao da se onomastički slobodno otisnuo cijelom Hrvatskom prateći i iseljenu od Austrije do Južne Amerike, od dijaspore iz 15. stoljeća do najnovije iz 20. Svjestan da su prezimena ljudi, a ljudi društvo, njegove antroponomastičke analize često su zapravo antropološke, vrijedni tumači života koji se mijenja. Još kada se k tomu dodaju znanstveno-popularni prinosi u različitim novinama i časopisima, pristupačnost i ljudskost akademika Šimunovića vidi se u potpunosti.
Najveći hrvatski onomastičar bio je, s druge strane, vrstan dijalektolog. Zadužio je hrvatsku i svjetsku akademsku zajednicu radom na dvama atlasima neprocjenjive vrijednosti, pogotovo u današnje globalizacijsko doba kada se brišu ne samo granice među dijalektima, nego kada te izbrisane granice brišu život i običaje stoljećima razvijane. Za Hrvatski dijalektološki atlas istražio je velik broj čakavskih i štokavskih govora: od Žminja u Istri do Krila Jesenica ovdje u Dalmaciji, nasuprot Braču, koji nikada nije preskočio. Uredno i pedantno popunjeni upitnici, koji broje više od dvije tisuće pitanja, obiluju brojnom onomastičkom građom i etnološkim napomenama o pojedinome mjestu. Nerijetko je na početku upitnika stavio i fotografiju sela tako da će svatko onaj koji bude proučavao ijedan govor koji je u drugoj polovici prošloga stoljeća istražio Petar Šimunović u upitnik ući kao da ulazi u mjesto kojega je govor istraživan. Upitnici za Hrvatski dijalektološki atlas popunjeni njegovom rukom donose i fonetske informacije iako za njih pitanja nema. Pa tako za Pražnice zapisuje da imaju intonaciju kao da pjevaju, čime odmah pražnički govor odvaja od ložišćkoga, također bračkoga govora. Srdačnost po kojoj ga pamte svi zaposlenici Instituta proviruje i iz upitnika – njegovi su ispitanici suradnici u zajedničkome poslu, prijatelji, iako mnogi od njih nisu završili ni pučku školu. Kada bude tiskana knjiga čakavskih fonoloških opisa, nastala na temelju tih upitnika, vidjet će se koliko je velik posao za čakavštinu akademik Šimunović učinio.
Jednako posvećen bio je istraživanju štokavskih govora u unutrašnjosti Hrvatske, također za Hrvatski dijalektološki atlas kao i radu na Općeslavenskom dijalektološkom atlasu.
Ugledni njemački slavist Reinhold Olesch bio mu je mentor kao stipendistu Humboldtove zaklade u Slavenskom institutu u Kölnu. Iz te suradnje i suradnje s neumornim Hvaraninom Matom Hrastom potekao je Čakavisch-deutsches Lexikon, a na nj se naslanja knjiga čakavskih tekstova, zapisa slobodnoga govora različitih čakavskih mjesta. Ako čakavsko-njemački rječnik ne zanima širu zajednicu, čakavski su tekstovi štivo kojemu nitko ne može odoljeti. Brački tekstovi o tome što se u kojem dijelu godine događa pomoć su kakvu je u 18. stoljeću stanovnicima slavonske Hrvatske pružao Relkovićev Kućnik. Je li, na primjer, pametno putovati 7., 17. ili 27. ožujka, najbolje je provjeriti u zapisima Petra Šimunovića iz Dračevice.
Opraštajući se s akademikom Petrom Šimunovićem uime zaposlenika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje završavam njegovim Rječnikom bračkih čakavskih govora koji je držao „namirbom duga svojem zavičajnom otoku”. Taj je veliki rječnik zatvaranje njegova životnoga i znanstvenoga kruga: s Brača je potekao i Braču se vraća kao sjenici u kojoj se najdublje ćute veze s predcima i tradicijom iz koje je potekao i koju nikada nije zanijekao – na kojoj je, kao na jedinom temelju, gradio cijeloga života.
Iz nekrologa Petru Šimunoviću, uime Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje ravnatelj dr. sc. Željko Jozić, 8. kolovoza 2014.
