Basne

Pripovest od karvana i lesice

Karvana lesica vidla je na grani

Da se prav čestito z belem sirom hrani.

Gleda kak bi sira mogla predobiti,

počela je njemu ovak govoriti:

„Ni na svetu ptice kad bi lepša bila

Bar da bi se z glasom zmožnem tak hvalila.“

Karvanu z te hvale počme srce rasti,

otpre kljun na pesmu, sir mu mora pasti.

Brže li sir z kljuna karvanu opade,

još ga brže lesica z lampami popade.

„Tužen! Gdje je sir moj?“ hoče karvan reči.

Žuri se lesica z sirom brž pobeči.

„Vrni mi mu hranu, sreča ti zaspala!“

„Nis je“, reče, „vzela da bi ti ju dala.“  (Danica zagrebečka 1834: 82–83)

 

Miši v tolnaču

Kad bi jednoč maček nekam iz doma bil odišel, onda jeden miš koj pri celem stanju je bil najstareši, zezval je skup vse druge miše da se z njimi dogovarja i tolnač drži kak bi se oni mogli od mačka segurne včiniti i napraviti da je on više ne bi bantuval.

Kad bi se bili vsi okolo njega spravili, ovak je on počel njim govoriti: „Draga moja deca i ljubljeni pajdaši! Nam je vu ovom prostranom stanju čisto dobro ar vsega imamo zadosta i vsakojačke hrane vu obilnosti, ali kaj nam vse to hasni kad se ne moremo ovega dobra mirno vuživati. Kad navek moramo z velikom strahom jesti i višekrat sred obroka razbežati se. Kad nismo niti jen čas segurni da se k tomu zmed nas od onoga krvologa (koj je z srečum vezda nekam iz doma prešel) smrt ne pripeti. Proti našemu hiže gospodaru ne moremo se zadnjič vnogo potužiti. On nam je bil jenkrat stvarilo podlekel, ali kad bi bil videl da mi za takove oblizajke ne maramo, onda je prestal i od njega nam je sada mir. Ali njegva sklata, on črni maček – on, on nas bantuje i velike neprilike nam zavdaje. Oh, kuliko je on lakomec več našeh bratov pojel, kuliko naše krvi polokal. I bude nas z vremenom još vse poklal ako ne mislimo način kak bi se mogli njega čuvati da nam ne naškodi. Ako anda gdo zmed nas kaj takvoga zna, kaj bi bilo za naše dobro i za našu segurnost, naj nam pove, mi ga hočemo radi posluhnuti, mi hočemo radi njegov navuk i tolnač prijeti, samo ako budemo videli da je za nas dober i hasnovit.“

Sad su počeli miši med sobum dogovora držati i dokančati kaj bi im bilo včiniti da moreju vu miru živeti i da od mačka tulike pregone ne trpiju. Nekoji sudili su da bi najboljše bilo ako bi se tam preselili gde ni mačka pri hiži, ali drugi su na to rekli: „Ako ga nije, vre si ga gospodar priskrbi kak prvič nas vu svojem stanju počuti.“ Drugi su mislili da bolje včiniju ako kam na polje odideju gde je nigdo ne bude tak jako bantuval kak vu hiži i gde budeju vekšega mira imali. Ali i to je bilo zahičeno. I njim je bilo na to odgovorjeno da bi oni zadnjič vekšega mira imali i menje straha se vživali, ali tam bi siromaškeše živeli i sebi hranu sami iskati morali gde vendar pri hiži vsa imaju gotova. Na to se jeden zmed njih spukne i reče: „Bratja, mi hočemo ostati gde jesmo ar nigde bolje ne najdemo. Vendar da mačku ne budemo više vu strahu, hočemo kupeti jeden zvon i njemu ga na vrat obesiti. Kad on pojde po stanju, onda ga budemo čuli i ovak vsaki lehko bude mogel pred njim vujti i v luknju se skriti.“

Ov tolnač vsem se je dopal. Ali sad je bilo pitanje gdo mu pojde zvon na vrat privežuvat. Ar koj k njemu pristupi, on več ne bude duže živel. Ni jeden se nije našel koj bi ov neprilični i pogibeljni posel bil hotel na se vzeti. Vsaki je rekel da bolje bude ako jeden pogine i z svojum smrtjum vse druge otkupi, nego da je maček redom kolje i tak z vremenom celo njihovo pleme i pokolenje zatere.

Pri tem je anda ostalo da se nikam ne budu selili, nego da mačku zvon kupe. I kupili su ga takajše. Ali kad bi ga bilo mačku na vrat metati, nigdo se nije biti blizo dal ar vsaki se je za svoju kožu bojal koju zaisto celi ne bi bil odnesel. Bil je pako med njimi takajše jeden šantavi miš koj je negde po nesreči jednu nogu zgubil, na ovoga su onda vsi drugi navalili i njemu rekli da on mora mačku zvon na vrat obesiti, makar baš i zaglavil. „Tebe“, govorili su njemu, „ne bude škoda ako i pogineš ar prez toga jesi šepav, vre za nas druge koji smo čitavi i zdravi, bi bil vekši kvar ako bi maček kojega skosal!“ „Vi ste mudri, ali nisem niti ja na glavu opal i možđane si potrl“, odgovoril im je ov šantavi miš. „Vi bi radi da ja vaše živlenje z mojum smrtjum otkupim. Vi velite da mene nije škoda kajti sem šepav, ali ja se morem z tremi nogami još koj časek hraniti, a komu se neče živeti, on naj ide pak naj mačku zvon na vrat priveže. Sudim vendar da se nijeden takov bedak ne bude našel.“ Na to su vsi zamučali i razišli se i tak se dokončalo njihovo spraviše.

Navuk

Lehko je mrmrati na poglavare kad oni ne čuju i hrustiti se na neprijatele kad je mirno vreme. Ali kad je iti pred gospodu, kad je vudriti na neprijatela, o kak onda jako vnogomu turo dršče! (Danica zagrebečka 1844: 80–82)

 

Od  divjaka, orla i divje mačke

Divja prasica je se oprasila na dnu šuploga hrasta na kojega vrhu orel je imal svoje gnjezdo i vu njem svoje mlade, vu polovici pako onoga istoga hrasta vu duplju je se divja mačka okotila. Ovi troji hrasta stanovniki jesu do stanovitoga vremena vu njem mirno živeli, ali prokleta mačka vzeme si naprvo orla posvaditi z prasicum i ovak iz svojega stana otpraviti da ona potlam sama vu hrastu ostane. Odide anda najprvič gore k orlu, pak mu počme žalosno govoriti: „Moj dragi sused, ja bi tebi rada boljše glase donesla, ali kakvi su, da su, ako ono onak bude kak sem ja čula, tak nam obodvem ni več opstanka vu ovem hrastu.“ Orel preblede i pita: „Kaj je, ma suseda, poveđ mi, niti me ne muči več duže!“ Mačka veli: „Ja sem čula gde su se prasci med sobum spominali: „Da neg hoče orel i mačka kam oditi mladem iskat hrane, ja bi onda podrovala hrast naj opadne, onda bi orliče i mačiče dala mojem praščičem pojesti.“ Ja anda nikud nejdem iz mojega duplja po hranu dok ne vidim kaj kani prasica včiniti.“ „Nejdem niti ja“, veli orel. Zatem odide mačka k prasici pak počme milo zdihavati i njoj povedati žalosne novine. „Ne morem ti“, reče, „ljubljena suseda, od straha niti povedati ono kaj sem nočes čula od orlov.“ „Kaj takvoga, za Boga“, prereče prasica. Mačka njoj odgovori: „Nočes sem čula kaj su orli med sobum šeptali i jeden zmed njih reče: „Da hoče prasica i mačka oditi vu šumu iskat hrane, mi bi jedno po jedno prase vkrali i hranili naše orliče, a mačiči vre su pregledali, na skorom budu iz duplja zlezli i po granju skakali, onda čemo je lehko poloviti.“ „Ako je tomu tak“, prida mačka, „tak ja nikam neču othađati iz mojega duplja.“ „Neču niti ja od mojeh praščičev“, veli prasica. Ovem načinom je mačka spačila i orla i prasicu. Medtemtoga ona obnoč, kad bi oni bili zaspali poleg svojeh mladeh, izide polehko na zemlju i donese sebi i svojem mladem hranu, orel pako i prasica boječi se jeden drugoga, nesu se ufali ostaviti svoje mlade, nego su z njimi skupa od glada pocrkali i mački zadosta hrane ostavili.

Navuk

Na svetu ni vekšega zla, nego je šegavi človek. Njega se vsaki rad vugiblje, niti ne bi rad biti njegov sused. Kada Turci koga kuneju, tak mu žele zločestoga suseda. Ar pravi sused je naš istinski prijatel koj nas brani vu potreboči, a mi njega. Ali ipak z druge strani, ni vekše žalosti človečanske, nego sproti vsakomu veruvati kaj poveda, niti predi ne zveđati je li je, ali ni ono prava istina kaj čuje. Da bi se orel bil opital pri prasici je li je ono istinski kaj je čul od mačke da kani podrovati hrast, onda bi njemu prasica bila povedala da če orel njejine praščiče na gnjezdo znositi i tak bi se mačkina laž bila otkrila i oni obodva bi nju lehko iz hrasta bili otpravili i otirali. (Danica zagrebečka 1846: 117–118)

 

Vuk i osel

Vuk i osel jesu se negde skup bili izišli. Vuk je počel osla hvaliti. „O, kak si lep!“, rekel mu je on. „Ti si lepši kak zebra, vnogo lepši nego je bil Bucefaluš, on glasoviti Aleksandrov konj. Kak samo lepa vuha imaš ti i kak vugoden glas! Ti moraš biti jako visokoga roda ar na jednoga iz tvojega plemena je Jožef položil Mariju kad je z njum bežal vu Egiptuš, a na drugem pak je naš Gospon vu Jeruzalem jahal. O, da mi je znati za tvoje ime! Da mi je znati za tvoju čast koju obnašaš da bi te ovak poleg tvojega stališa vredno poštuvati mogel!“ Osel kojemu ovo prilizavanje, koje nikaj drugo ni bilo kak jedno mrsko osmehavanje, nese baš najbolje dopadalo, rekel je vuku: „Ti želiš moje ime znati? Ja bi ti je povedal, ali mi morebiti ne bi veruval, nego štima mi se da mi je moj otec, kojega si ti razdrapal, moje ime, za koje pitaš, odsad na desne noge kopitu napisal. Poglej anda, ako ti se ne veđa i onda budeš najbolje znal kak mi je ime.“ Osel zdigne zadnju desnu nogu i dok vuk korači bliže da čteje, tak ga je z petanjki po glavi hrknul da se je taki mrtev na zemlju dole zrušil.

Navuk

Več goršeh i škodljivešeh ljudih neje na svetu kak su prilizavci koji dok koga z potmajnem Judašem vu lice kušnju, onda ga ravno vu nesreču zapeljati iščeju. I zato takvem prilizavcem bi ono dati kaj je ov osel dal vuku. Ali pak bi im onak včiniti kak je včinil Sigižmund cesar koj jednoga takvoga prilizavca za vuho je šupil i kad bi ov bil rekel: „Zakaj me tučeš?“, cesar mu je odgovoril: „A ti, zakaj me grizeš?“

 

Pes i vuk

Vuk se jednoč na putu zestane z cuckom i pripravlja se da mu bude ogledal kosti. Cucek mu se je lepo molil da ga za ov put ne bi zaklal. „Vidiš“, reče mu on, „da sem suh i mršav i da nikaj ni na meni mesa. Kaj ču ti pak moje gole kosti! Tam na jesen dojdi kad se od sliv i grozdje pomorem, pak me onda zakolji.“

Navuk

Dobra prilika retko se dobi zato kad ju imaš, dobro ju drži da ti ne vujde. Dok imaš vode, mlej. Železo dok je belo, naj se tuče. (Danica zagrebečka 1846: 120–122)