Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu
Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu
Na hrvatski jezik u dvadesetome stoljeću utjecale su brojne političke mijene. Dana 10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. U novoj državi velika je pozornost posvećivana upravo jezičnim i pravopisnim pitanjima. Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu ključan je dokument ustaške jezične politike. Riječ je o odredbi koja je bila zakonskom podlogom mnogim kasnijim važnim jezičnopolitičkim postupcima. Odredba se izravno oslanja na načela ustaškoga pokreta i prijelomnica je u jezičnoj politici ustaške vlasti. Jedna od točaka spomenute odredbe propisuje pisanje po „korienskom”, a ne po „zvučnom” pravopisu. Zbog kaosa koji je izazvala u pisanoj komunikaciji, Ministarstvo nastave odlučuje imenovati povjerenstvo koje bi trebalo:
- uklanjati riječi koje ne odgovaraju duhu hrvatskoga jezika i tuđice te ih zamjenjivati domaćima i
- izraditi i predložiti Ministarstvu nastave pravila za „korienski” pravopis.
- kad bude stvoreno hrvatsko zakonodavno tijelo, svi će se članovi pokreta podvrgnuti njemu.
Jezično povjerenstvo činili su članovi: Blaž Jurišić, Marijan Stojković (gimnazijski profesor), Ljudevit Jonke, Nikola Rončević, Franjo Cipra, dr. Kruno Krstić i J. Mišić. Povjerenstvo je zasjedalo od 16. listopada do 13. prosinca 1941. održavši 12 sjednica jer je bilo teško doći do jednoglasno prihvaćena prijedloga pravopisnih pravila, pa se „fonetski” i „korijenski” pravopis jasno razlikuju samo na razini definicije, a u praksi je malo „čistih” rješenja. Na kraju je većina članova prihvatila pravopisna pravila pa su poslali dopis Ministarstvu nastave uz Odvojeno mišljenje Marijana Stojkovića. Stoga je nakon svih sjednica dobivena tek vrlo oprezna modifikacija „zvučnoga” pravopisa protkana ograničenim rješenjima svojstvenima „korienskomu” pravopisu.
Nakon toga u lipnju 1942. objavljena je Provedbena naredba k Zakonskoj odredbi o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu. Prvih šest od devet članaka sadrži jasna pravila za pisanje „korienskim” pravopisom:
- kada se umjesto jata piše -ie/-je/-i,
- kada se i kako (ne) provode glasovne promjene u granicama leksičke riječi i
- kako se imaju pisati „tuđe riječi”.
U konačnici se pristupilo izradbi privremenoga pravopisnog priručnika Koriensko pisanje čiji je autor bio Adolf Bratoljub Klaić (1942.), a 1944. objavljen je Hrvatski pravopis autora Bratoljuba Klaića i Franje Cipre kao cjelovit pravopisni priručnik po morfonološkim načelima.
