Institut za hrvatski jezik

Vatroslav Rožić (Prodin Dol, 13. ožujka 1857. – Zagreb, 8. ožujka 1937.) nižu pučku školu pohađao je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Na Sveučilištu u Zagrebu studirao je slavistiku, povijest i zemljopis. Bio je pravi i namjesni učitelj te gimnazijski profesor. Osim purizmom, bavio se i proučavanjem leksika P. Preradovića i S. Vraza. Proučavao je način i pravilnost tvorbe svake Preradovićeve novotvorenice. Proučavao je i slovenske jezične, uglavnom leksičke, elemente u Vrazovu pjesništvu. Svojom raspravom Mjesne vlastite imenice za čeljad i pridjevi od mjesnih imenica u hrvatskom jeziku dao je važan doprinos hrvatskoj antroponomastici. Na temelju podataka iz Ivekovićeva i Brozova Rječnika hrvatskoga jezika dao je pouzdan pregled tvorbenih obrazaca etnika i ktetika. Članak Na odbranu hrvatskoga jezika! objavljen 1921. prvi je nagovještaj razočaranosti hrvatskih vukovaca hrvatskim jezičnim stanjem koje traje već od kraja 1918. Opsežnom studijom Kajkavački dijalekat u Prigorju dao je važan doprinos proučavanju kajkavštine. U hrvatskoj je povijesti jezika ostao zapamćen i kao polemičar.

Barbarizmi u hrvatskom jeziku

Rožić je druga generacija vukovaca pa se izravno nadovezuje na puristička nastojanja hrvatskih jezikoslovaca iz druge polovice 19. stoljeća (F. Kurelca, L. Zore, I. Broza, T. Maretića), ali se, za razliku od njih, pretežito bavio „čišćenjem“ hrvatskoga jezika od „barbarizama“, čime se smatra jednim od najupornijih purista u prvoj trećini 20. stoljeća. No velik dio njegovih prijedloga koje je zagovarao naišao je na kritiku. Njegovo je glavno djelo Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku (Zemun, 1904.). Drugo i treće izdanje naslovljeno je Barbarizmi u hrvatskom jeziku (Zagreb, 1908. i 1913.; pretisak: Zagreb, 1998.). Kao polazište poslužio mu je Dodatak Maretićevoj gramatici iz 1899., koji je sam Maretić nazvao antibarbarusom. Rožić je u Barbarizmima abecednim redom obradio preko tisuću „barbarizama“, one u užem značenju riječi, neologizme, arhaizme, provincijalizme i posuđenice. Dio tih savjeta prihvatila je i standardnojezična praksa:

aktuelan > aktualan

doboš > bubanj

opština > općina

pendžer > prozor

sveštenik > svećenik

makaze > škare

ubijediti > uvjeriti.

No znatno je duži popis onih koji nisu prihvaćeni:

blagajna > blagajnica

dapače > štaviše

gla(d)čalo > gladilo

kolodvor > postaja

vlak > voz.

Razlog neprihvaćanja leži u:

• izjednačavanju hrvatskoga standardnoga (književnog) jezika sa stanjem u štokavskome narječju (u Karadžićevim djelima),
• potpunome odbijanju svih kajkavskih i čakavskih elemenata i
• neuvažavanju ustaljenih značenjskih odnosa kako u hrvatskom općem leksiku, tako i u stručnome nazivlju.