Tomislav (Tomo) Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika

Tomislav (Tomo) Maretić (Virovitica, 1854. – Zagreb, 1938.) hrvatski je jezikoslovac. Pučku je školu pohađao u Virovitici, a gimnaziju u Varaždinu, Požegi i Zagrebu. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je slavistiku i klasičnu filologiju. Radio je kao gimnazijski profesor u Požegi (1879. – 1881.) i u Zagrebu (1881. – 1885.). Doktorirao je 1883. godine položivši doktorski ispit iz slavistike i filozofije te obranivši disertaciju O nekim pojavama kvantitete i akcenta u jeziku hrvatskom ili srpskom. Od 1886. predavao je slavensku filologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu kao izvanredni profesor. Iste je godine bio u Leipzigu i Pragu na studijskome usavršavanju. Od 1890. postao je redoviti profesor zagrebačke slavistike. Umirovljen je 1914., ali se vratio na fakultet i od 1919. do 1924. predavao indoeuropeistiku. Pravi je član JAZU-a bio od 1890., a njegov predsjednik od 1915. do 1918. Godine 1892. na listi mađaronske Unionističke stranke izabran je za zastupnika gospićkoga, a 1900. slunjskoga kotara.

Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika

Na izmaku 19. st., točnije 1899., Maretić je objavio dvije gramatike: 1. Gramatiku i stilistiku hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika, 2. Gramatiku hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola. Prva je spomenuta Gramatika veći dio 20. st. bila temelj jezične norme i glavni jezični priručnik generacijama učenika i studenata. Sadržava i Dodatak Stilistici (antibarbarus), u kojemu autor daje popis „običnijih barbarizama s naznakom, kako je mjesto njih bolje govoriti i pisati.” U skladu s time što je Maretić bio vukovac i mladogramatičar može se zaključiti da je njegova Gramatika, u koju nisu bila uključena djela hrvatske književnosti i u kojoj se nije obazirao na dotadašnji hrvatski jezični razvoj, tj. na tronarječnu dimenziju hrvatskoga jezika, u to doba bila najbolji i naopsežniji opis novoštokavskih govora. Tim je djelom, prema riječima M. Samardžije i A. Selaka, završio obračun s jezičnom koncepcijom hrvatskoga standardnog jezika zagrebačke filološke škole.

Antibarbarus iz Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika poslužio je Maretiću kao temelj za Hrvatski ili srpski jezični savjetnik (1924.), koji je bio plod novoštokavskoga purizma i desetljećima osnova leksičkoga normiranja i jezičnoga savjetovanja. Maretić je već od 1884. započeo pisanje jezičnih savjeta pod naslovom Filologičko iverje u Viencu, tako da se uz Ivana Broza smatra jednim od prvih štokavskih purista. Godine 1907. preuzeo je uređivanje Akademijina Rječnika i do svoje smrti (od riječi maslo do riječi pršutina) obradio je oko 5500 stranica te time zaslužio naslov njegova najplodnijega urednika. Proučavao je jezik slavonskih i dalmatinskih pisaca (Jezik slavonskijeh pisaca, Rad JAZU, 1910.; Jezik dalmatinskih pisaca XVIII. vijeka, Rad JAZU, 1915. – 1916.) te narodnu epiku (Naša narodna epika, 1909.). Prevodio je s poljskoga, latinskoga i grčkoga jezika i neki od najpoznatijih hrvatskih prijevoda klasika svjetske književnosti (A. Mickiewicza, Ovidija, Vergilija, Homera) njegovo su djelo. Za prevođenje klasika oblikovao je akcenatski heksametar, koji je Petar Skok nazvao „životnim djelom Maretićevim”. Pisao je djela iz akcentologije (Nov prilog za istoriju akcentuacije hrvatske ili srpske, Rad JAZU, 1884.; Slavenski nominalni akcenat s obzirom na litavski, grčki i staroindijski, Rad JAZU, 1890.), indoeuropeistike i poredbene slavistike (Veznici u slovenskijem jezicima, Rad JAZU, 1887. – 1888.) i izdavao starije tekstove (Lekcionarij Bernardina Spljećanina, 1885.). Iako često osporavan, Maretić se s obzirom na opus i utjecaj koji je imao na hrvatsko jezikoslovlje može smatrati jednim od najvećih hrvatskih jezikoslovaca.

Maretićeve gramatike

Na prijelomu 19. u 20. stoljeće hrvatski vukovci mijenjaju jezik zagrebačke filološke škole i dotadašnju jezičnu normu trima priručnicima:

  • Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1892.
  • Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga jezika, 1899.
  • Iveković-Broz, Rječnik hrvatskoga jezika, 1901.

Brozov je pravopis uveo u škole i javnu upotrebu fonološki pravopis uz slovopisne promjene:

  • ie/je > ije/je,
  • dj, gj > đ,
  • tj > ć,
  • .

Maretićeva je gramatika podržala Brozov pravopis, a Broz-Ivekovićev rječnik podvrgnuo je trodijalektnu književnojezičnu rječničku osnovicu štokavskomu purizmu. Brozov pravopis i Maretićeva gramatika nastaju prema naredbi Kraljevske zemaljske vlade i njezina Odjela za bogoštovlje i nastavu. Stoga zagrebačka filološka škola gubi bitku s hrvatskim vukovcima zbog unionističke (jugoslavenske) politike.

Maretićeva gramatika napisana je isključivo na temelju djela Vuka S. Karadžića i Đure Daničića, a izdana je triput (1899., 1931. i 1963.), dok je za škole priređeno deset sažetih i prilagođenih izdanja od 1899. do 1928. Osim što je ponajprije opisna, u odnosu na dotadašnje razlika je koncepcijska. Naime, zagrebačka škola polazila je od hrvatske slovničarske tradicije i hrvatskoga književnoga teksta, a Maretićeva robuje štokavskomu purizmu. Ostale su osobine:

  • razlike u gramatičkome modelu (Maretić dijeli imenice prema rodu, a ne G jd.),
  • razlike u slovopisu (Maretić upotrebljava ije/je, a ne ie/je, ć, a ne tj, samoglasno r, a ne èr, đ, a ne gj, dj u tuđicama, uvodi ),
  • pravopis mu je po uzoru na Broza fonološki, a ne morfološki,
  • u fonologiji i fonetici (dugi odraz jata mu je trofonemski slijed, a ne jednofonemski dvoglasnik jednosložnoga izgovora),
  • u morfologiji (G mn. na -a, ne na -ah, upotrebljava sinkretizirane nastavke u DLI mn., ne upotrebljava dvojinu, nepravilan raspored navezaka u zamjeničko-pridjevnoj sklonidbi, djelomična sklonjivost brojeva dva, tri i četiri, nema glagolskih pridjeva sadašnjih i prošlih).

Maretić je ostao u svojoj gramatici vjeran tradiciji:

  • poštujući padežni rod i
  • bilježeći futur.

Maretićeve su gramatike ostavile dubok trag u hrvatskome književnom jeziku jer su zbog naglasnih, sintaktičko-stilskih i nazivoslovnih razlika (slovnica > gramatika, osoba > lice, samostavnik > imenica, pridavnik > pridjev, zaimena > zamjenica) doslovno na prijelomu stoljeća prelomile hrvatski književni jezik gradeći zajednički sa Srbima te su utvrđivale normu još do druge polovice 20. stoljeća.

Pravopis

pravopis.hr

Struna

struna.ihjj.hr

Savjetnik

jezicni-savjetnik.hr

Riznica

riznica.ihjj.hr

Hrvatski u školi

hrvatski.hr

Nazivlje

nazivlje.hr

Bolje.hr

bolje.hr

Matura

matura.ihjj.hr