Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (tzv. Akademijin rječnik)
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika ili tzv. Akademijin Rječnik (ARj), poznat i kao Rječnik JAZU, izlazio je od 1880. do 1976. godine. U tome su razdoblju Rječnik uređivala šestorica urednika: Đuro Daničić (od 1867. do 1882.), Matija Valjavec (od 1882. do 1883.), Pero Budmani (od 1883. do 1907.), Tomo Maretić (od 1907. do 1938.), Stjepan Musulin (od 1947. do 1969.) i Slavko Pavešić (od 1967. do 1975.), od kojih je svaki nastojao ponešto poboljšati i promijeniti. Tako je usprkos tomu što je plan i program izradio Đuro Daničić, obrada i redigiranje u početku odvijali su se individualno, a tek za uredništva Stjepana Musulina od 1947. radi se kolektivno. Riječ je o najvećemu slavenskom leksikografskom djelu na čije su stvaranje potakli Josip Juraj Strossmayer, prvi pokrovitelj Jugoslavenske akademije i njezin prvi predsjednik Franjo Rački. Rad na njemu započeo je u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti Đuro Daničić, a poslije njegove smrti na Akademijinu rječniku nastavili su raditi velikani hrvatske filologije: Petar Budmani, Tomo Maretić, Slavko Pavešić, Josip Jernej, Ljudevit Jonke i drugi. Riječ je o povijesnome rječniku jezika Hrvata, Srba, bosanskohercegovačkih Muslimana i Crnogoraca. U tome je razdoblju smatrano da je jezik kojim govore Hrvati i Srbi zapravo jedan jezik, koji se zvao hrvatski ili srpski (odnosno srpski ili hrvatski, a poslije hrvatskosrpski, odnosno srpskohrvatski). Cilj je Akademije od njezina osnivanja bio prirediti opširan rječnik, koji će sadržavati cjelokupno leksičko blago spomenutoga jezika.
Rječnik ima 97 svezaka, sastoji se od 23 knjige enciklopedijskoga formata, od kojih 22 knjige imaju po 960 stranica, a zadnja ima 564 stranice rječnika i Dodatak od 144 stranice. Premda se u literaturi navodi da ima oko 250 000 riječi (obrada započinje natuknicom A, a završava s natuknicom žvući i žvuknuti), prema mišljenju D. Malić, koja je proučavala i opisivala Akademijin Rječnik, on obuhvaća oko 400 000 riječi. Posljednji svezak, kao što je već spomenuto, sadržava i Dodatak sa svim relevantnim podatcima o Rječniku. Dodatak obuhvaća povijest nastanka i rada na Rječniku, glavna obilježja i izmjene kojima je bio podvrgnut zbog dugotrajnosti nastajanja te popis literature o Rječniku. Usto se u tome svesku nalazi i Daničićev Ogled, Maretićeve Crtice (u kojima je vrlo detaljno opisan rad na Rječniku do njegove smrti), zatim Pavešićeve (u suautorstvu sa Zorom Reizer) Nove crtice (u kojima je opisan rad na Rječniku nakon smrti Tome Maretića, koji je dotad bio najplodniji obrađivač), biografije i bibliografije svih urednika i osnovni podatci o svim poslijeratnim obrađivačima Rječnika. Budući da je prvi obrađivač Đuro Daničić izostavio hrvatsku književnost 19. stoljeća i kajkavsko narječje iz Rječnika, smatrajući ga dijelom slovenskoga jezika, njegovi su nastavljači pokušali ispraviti tu pogrešku uvrštavajući u izvore djela kajkavske književnosti i pojedine dijalektološke priloge te djela hrvatske književnosti 19. st, utemeljene na jezičnim shvaćanjima ilirskoga pokreta. Poslije Drugoga svjetskog rata odlučeno je da se građa proširi novijim publikacijama Akademije i drugim znanstvenim izdanjima u kojima se pisalo o novootkrivenim spomenicima naše kulturne baštine, da se temeljito ispišu stariji rječnici, neki terminološki i dijalektološki rječnici, popisi imena i prezimena i dr., te je na taj način postupno u građu ušlo ono što je bila i temeljna koncepcija toga Rječnika.
Akademijin Rječnik jest povijesni rječnik jer su u njemu posebno obrađeni stariji i najstariji leksički sloj hrvatskog jezika za koji su potvrde ispisivane iz najstarijih pisanih spomenika hrvatskoga jezika od isprava Kulina bana iz 1189., iz starijih hrvatskih rječnika, iz književnih i drugih djela pisanih hrvatskim jezikom tijekom stoljeća hrvatske književnosti i uopće pismenosti sve do svega nekoliko djela iz 19. stoljeća. Valja isto tako spomenuti da je nedovoljno zastupljen sloj hrvatskoga leksika oblikovan u poslijepreporodno vrijeme. Od zanimljivosti valja navesti i to da je grafem <đ> za obilježavanje fonema /�/ uveo Đuro Daničić upravo u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU otpočetka, dakle i u svescima koje je uređivao Đuro Daničić i koji nose godine objavljivanja 1880. – 1882. Daničić je za potrebe rječnika uveo i grafeme <ǵ>, <ļ>, <ń> da bi se fonemi /ǯ/, /ļ/ i /ń/ u pismu razlikovali od suglasničkih skupina d + ž, l + j i n + j.
ARj čitatelju pruža bogato rječničko blago i akcenatske podatke uz sve promjene akcenta u čitavoj deklinaciji i konjugaciji, bilježi i podrijetlo riječi, ali na kraći način, dok su obilno zastupljeni i toponimi i ktetici uglavnom u obliku kakav imaju u kraju iz kojega potječu. Osim toga, ARj i danas služi kao polazište za znanstveni rad na području izučavanja hrvatskoga jezika.
Već spomenuta proučavateljica Akademijina Rječnika D. Malić smatra ga temeljem moderne hrvatske i srpske leksikografije, povijesnim rječnikom, koji je djelomično i dijalektološki rječnik, onomastički, terminološki rječnik, rječnik tuđica i posuđenica, a po svojoj obradbi i etimološki, akcentološki rječnik, rječnik sinonima, frazeologizama i sl. Napominje da rječnik pruža dijakronijski pogled na naše rječničko blago sa širokoga područja narodnih govora i spomenika jezične prošlosti od najstarijih vremena gotovo do naših dana.
