Red i zakon od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika
Prema današnjim našim spoznajama, na početku hrvatske latinične književnosti stoji jedini izravno datiran spomenik toga prvog latiničnog razdoblja – Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345. g. s originalnim naslovom Red i zakon od primlenja na dil dobroga čińenja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika. Sadržava pravila primanja redovnica u dominikanski red, a sastoji se od 62 retka obrednih pravila na hrvatskome jeziku i latinskih obrednih uputa i molitava. Na kraju je obilježen latinskim brojem CCCXXXXV, za koji se pretpostavlja da se odnosi na godinu [1]345., kada je zapisan. Nalazi se na početku pergamenske rukopisne latinske knjižice pisane gotičnom minuskulom, koja je nekada pripadala zadarskim dominikankama. Iza hrvatskog teksta slijedi latinski tekst istih pravila i neki drugi prilozi na latinskome, od kojih su najvažnije konstitucije redovnica sv. Dominika, što završavaju napomenom: „Expliciunt constituc(i)ones soror(um) b(ea)ti Dominici De Jad'ra”, po kojoj doznajemo da je rukopis napisan za zadarske dominikanke. Slijede neke napomene, od kojih prva naglašava da se konstitucije reda moraju najmanje jednom na godinu redovnicama protumačiti pučkim jezikom. Kako i taj spomenik ima tragova starijega predloška, to je dokaz o znatno starijemu obitavanju dominikanskih koludrica u Zadru od godine kojom je spomenik datiran. U samome naslovu teksta nalazi se jedna od onih pisarskih pogrešaka koje lako nastaju pri prijepisu s glagoljice na latinicu: zamjena slova t slovom d u riječi odza (= otca sa z = c), a u daljnjemu tekstu još jedna – zamjena h s k u duka straka umjesto duha straha, što upućuje na neki glagoljični (pred/među)predložak navedenih pravila, a time navodi na pomisao da je koludrički dominikanski samostan možda u početku bio glagoljaški.
Tekst Reda i zakona prvi je objavio Vatroslav Jagić 1869. godine u 1. knjizi Starina u prilogu Ogledi stare hrvatske proze, ali kao spomenik 15. stoljeća, i to na temelju lošega prijepisa što ga je vjerojatno napravio netko iz glagoljaške sredine tko nije dobro znao goticu, pa je tako došlo do niza pogrešaka. Jagić je, ne znajući komu je rukopis pripadao, tekst objavio kao „crticu o životu manastirskom starih dalmatinsko-hrvatskih koludrica”, a uz Život svete Katarine i Život svetog Jerolima iz II. polovine 15. stoljeća u istome prilogu to je zapravo prva objava hrvatskih latiničnih srednjovjekovnih tekstova, koja je u našoj filologiji prošla posve nezapaženo. Originalni je tekst 1916. pronašao u knjižnici glagoljaša trećoredaca u Glavotoku na otoku Krku Vinko Premuda i, uz fotokopije, 1928. godine objavio u transliteraciji i transkripciji u 36. knjizi Nastavnog vjesnika pod naslovom Najstariji datovani spomenik hrvatske gotice.
Iako je riječ o tekstu koji je ponajprije namijenjen administrativnoj samostanskoj upotrebi, Red i zakon odlikuje se nizom jezičnih elemenata i postupaka koji ga izdižu na višu književnojezičnu razinu. Među takve može se, vjerojatno, ubrojiti gotovo dosljedan ikavizam, kakav ne bismo očekivali u srednjovjekovnoj zadarskoj ikavsko-ekavskoj čakavštini, kao posljedica svjesnoga izbora zapisivača teksta između raznih mogućnosti što su ih u to doba pružali govori na širemu zadarskom području. Tekst molitve što je izgovaraju redovnice prigodom primanja nove sestre u red odlikuje se i visokom stilskom dotjeranošću.
RED I ZAKON O PRIMĻENJA NA DIL DOBROGA ČIŃENJA SESTAR NAŠIH REDA SVETOGA OTCA NAŠEGA DOMINIKA
[prema: Malić, Dragica. 2002. Na izvorima hrvatskoga jezika. Hrvatska jezična baština, knjiga 2. Matica hrvatska. Zagreb, str. 642–643]
Najprija prijura na glas od zvonca kapitula ńih jima sazvati sve sestre zajedno i postaviti je u misto kako je koja dostojna po početnju i po starišini. – Drugo: jima viće učiniti [s] sestrami starimi, ke jesu od vića i ke jimaju glas po zakonu redovskom u kapituli, ako jest takova žena da se jima primiti na pomoć duhovnu i na dil dobroga čińenja svetoga reda našega. – Treto: jimavši viće s većom stranom od sestar svojih, jima obrati tada prijura dvi sestre najstarije i ke najprija jesu obučene u sveti habit jima poslati po onu ka pita umiļeno i skrušeno prijata biti na dil dobroga čińenja svetoga reda. Ke dvi sestre onu ženu meju ńima jimaju upeļati v kapitul pred prijuru i pre[d] druge sestre ke jesu u kapituli. I tada ona žena, kako bude pred prijurom, jima se prostriti pred prijurom i pre[d] drugimi sestrami. I dokla prostarta leži, ovi pslami jimaju se reći: Ps(almus). Levavi oc(u)los i Gl(or)ia P(at)ri. Ad te levavi oc(u)los i Gl(or)ia P(at)ri. D(omi)ne, probasti me i G(lo)ria P(at)ri. I pslami svršeni. Rekut sve: Kyrie eleyson! Chr(iste), el(eyson)! Kyrie, (e)l(eyson)! P(ate)r n(oste)r… I tada rečet prijura: Et ne nos i(n)ducas. I vse odgovoret: S(ed) libera. V(ersus). Oste(n)de nob(is), D(omi)ne, mi(sericordi)am tuam. R(esponsorium). Et sal(u)atare tuu(m) da nobis. V(ersus). Illum(in)a facie(m) tua(m) sup(er) ancilla(m) tua(m), D(omi)ne. R(esponsorium). Ne nu(n) qua(m) d(omi)nentur ei inimici, D(omi)ne. V(ersus). Nichil p(ro)ficiet inimic(us) i(n) ea. R(esponsorium). Et filius iniq(ui)tatis no(n) nocebit ei. V(ersus). Mitte ei, D(omi)ne, auxiliu(m) d(e) s(an)c(to). R(esponsorium). Et d(e) Syon tuere ea(m). V(ersus). D(omi)ne, ex(audi). R(esponsorium). Et clamor. Orem(us). Oracio:
Suscipe, quesumus, omnipote(n)s Deus devocio(n)e(m) huj(us) famule tue et tuo jugiter amore i(n)fla(m)ma ac se(m)pit(er)na p(ro)tectio(n)e c(on)firma et tibi famulatu(m) ejus fidele c(on)s(er)va ut i(n)fatigabiliter valeat des(er)vire et i(n) fine m(er)eat(ur) vita(m) et(er)na(m) feliciter possidere. P(er) Do(minu)m…
I svršena molitva. Ustanet se žena ona i postavit ruke svoje meju ruke prijure i druzih sestar. I tako jima reći ona žena: »V ruke vaše priporučuju dušu i tilo moje.« I ovo jima reći trikart ona žena: »V ruke vaše…« I odgovoret vse sestre i reku: »Primi tebe Isukarst, spasiteļ segaj mira, i postavi na desnu pristolja slave svoje! I mi tebe veseleći se prijimļemo u družbu svetu i skrušenu našu i dilnicu činimo naših molitav, mis, psalam, pisan i petja, svetoga žežinanja, pripovidanja i vsakoga dobroga i svetoga našega čińenja i moļenja duhovnoga, pojući i veseleći se u sarcah naših Gospodinu Bogu. Primi tebe Isukrst, spasiteļ segaj svita, v kraļevstvo sveto nebesko i pridurži tebe družbi svetih anjelov svojih! Jime tvoje rači pripisati u libro života vičńega! Daruj tebi Gospodin Bog duh mudri i razumni, duh vični i jakosni, duh znani i milostivi! I napuni tebe duha straha svojega da zapovidi ńegove razumiš i shraniš! Amen!«
I tada počni prijura iman: Veni, Creator Sp(iritu)s. I potla: Kyri(e)! el(eyson)! Chr(iste), el(eyson), Kyri(e), el(eyson)! P(ater) n(oste)r… R(esponsorium). Et ne… V(ersus). Emitte sp(irit)u(m) tuu(m) et creabu(n)t(ur). R(esponsorium). Et renovabis facie(m) t(err)e. V(ersus). Salvam fac ancilla(m) tua(m), D(omi)ne. R(esponsorium). Deus me(u)s, spera(n)te(m) i(n) te. V(ersus). Esto ei, D(omi)ne, turris forti(tudinis). R(esponsorium). A faci(e)… V(ersus). D(omi)ne, ex(audi). R(esponsorium). Et cl(amor). Orem(us). Or(a)c(ion)es, D(eu)s, q(ui) corda. Prete(n)de, D(omi)ne! Pokropi ńu svetom vodom ter je svršeno. – CCCXXXXV.–
