Institut za hrvatski jezik

Matija Antun Relković (Svinjar, danas Davor, 1732. – Vinkovci, 1798.) hrvatski je književnik, gramatičar i prevoditelj. Osnovno je obrazovanje stekao u franjevačkome samostanu u Cerniku te, vjerojatno, u jednome od slavonskih samostana. Godine 1748. stupio je u vojsku, gdje je napredovao do čina kapetana, 1756. otišao je u Sedmogodišnji rat, a 1757. pao u prusko zarobljeništvo. Zarobljeničke dane proveo je u Frankfurtu na Odri, u kući nekoga obrazovana čovjeka, gdje je imao na raspolaganju bogatu knjižnicu i gdje je naučio francuski. Nakon povratka iz zarobljeništva još je nekoliko puta odlazio na ratište. Car Josip II. dodijelio mu je 1785. titulu plemića, pa je Relković svojemu prezimenu dodao von Ehrendorf. Nakon umirovljenja 1786. do smrti živio je u Vinkovcima. Njegov sin Josip Stjepan također je bio pisac.

Nova slavonska i nimačka gramatika (Neue Slavonisch und Deutsche Grammatik) (1767.)

Nova slavonska i nimačka gramatika Matije Antuna Relkovića tiskana je u Zagrebu 1767. i pretisnuta još dvaput u Beču, 1774. i 1789. Druga je u nizu slavonskih slovnica, nakon Tadijanovićeve Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u njemački jezik iz 1761., a prije Lanosovićeve iz 1778. To je opsežno djelo na 554 stranice, a dodana mu je na nekoliko stranica Fabula od mlinara i njegovog sina. Riječ je o kontrastivnoj gramatici pisanoj hrvatskim jezikom, a gotovo se sav tekst, pravila i sve paradigme donose i na njemačkom. U predgovoru Relković objašnjava da gramatiku piše ponajprije radi čuvanja vlastita jezika, ali i da bi mladež iz nje mogla učiti i njemački jezik, kao i Nijemci hrvatski. Zalaže se za čistoću hrvatskoga jezika, a protiv je tuđica, pa se njegove purističke napomene, kao i prije u Satiru, odnose uglavnom na prevelik broj turcizama u Slavoniji.

Prvi dio slovnice ima tri poglavlja, u kojima se opisuju slovopis, naglasci i interpunkcija. U drugome se dijelu objašnjavaju dijelovi govora, tj. vrste riječi, kako je bilo uobičajeno u klasičnome latinskom gramatičkom opisu, prvo imenske riječi s deklinacijama, a potom glagoli i glagolske kategorije. Slijede nepromjenjive vrste riječi pa sintaksa. Slovnici je dodan rječnik na osamdeset stranica, a natuknice su razvrstane po pojmovnim poljima. Na kraju je kratak konverzacijski priručnik, koji se sastoji od dvadeset tematskih razgovora.

Relkovićeva slovnica ne opisuje samo gramatičko ustrojstvo jezika nego je opći jezični priručnik, kao i ostale slavonske slovnice. Iako joj je narječna osnovica štokavski ikavski govor, nije mu namjera pokazati dijalektno stanje, nego opisati književni jezik, pri čemu uzima u obzir sva tri narječja, osobito u leksiku. U tome se očituje utjecaj Vrančića i Mikalje, preko Della Belle, sve do Habdelića, Belostenca i Jambrešića. Osobito se to vidi u njegovu jezikoslovnom nazivlju, koje uspostavlja kao cjelovit sustav na osnovi već postojeće jezikoslovne tradicije.