Maksimilijan Vrhovac
Maksimilijan Vrhovac (Karlovac, 1752. – Zagreb, 1827.) završava studij teologije u Hrvatskome kolegiju u Beču. Postaje profesorom dogmatike na Zagrebačkoj akademiji i vicerektorom sjemeništa u Zagrebu. Car Josip II. postavlja ga 1786. za rektora Središnjega teološkog učilišta u Pešti, jedne od najvažnijih institucija koje su trebale osigurati uspjeh jozefinističkih reformi; na toj dužnosti dočekao je imenovanje za biskupa u Zagrebu 1787. godine. U povijesti Zagrebačke biskupije zabilježen je kao najmlađi ordinarij (ustoličen je u dobi od 35 godina) s najdužim mandatom (40 godina).
Jedan je od idejnih začetnika hrvatskoga narodnog preporoda. Godine 1794. godine u Zagrebu osniva tiskaru, koja uglavnom tiska naslove na hrvatskome jeziku. Bio je mecena mnogim umjetnicima, uvijek uz naglasak da se promovira ilirska kultura.
Vrhovčeva prosvjetiteljska usmjerenost najjače je izražena u njegovu neumornome zalaganju u prikupljanju nacionalnoga duhovnog blaga i širenju knjige u hrvatskome narodu. On sam nabavlja sve što bi moglo doprinijeti duhovnomu probitku naroda i razvoju znanosti u Hrvata. Godine 1808. predlaže Hrvatskomu saboru da se njegova knjižnica otvori javnosti. Njegov poziv upućen svećenstvu iz 1813. g. početak je buđenja nacionalne svijesti na ovim prostorima. U njemu Vrhovac poziva svećenstvo na skupljanje narodnih umotvorina, riječi i uopće svega što jedan jezik čine jezikom (poziv je objavljen u Danici ilirskoj 1837. g.). Godine 1827. osniva Društvo skladnoglasja za Hrvatsku, koje od 1925. djeluje pod imenom Hrvatski glazbeni zavod.
Vrhovac je pokušao sastaviti Bibliju na narodnome jeziku, odnosno prevesti Sveto pismo na kajkavsko narječje hrvatskoga jezika. U planu su sudjelovali pojedini zagrebački svećenici, primjerice Stjepan Korolija, Ivan Birling, Tomaš Mikloušić, Ivan Nepomuk Labaš, Ivan Rupert Gusić i Antun Vranić. Neke su knjige Staroga i Novoga zavjeta uspjeli prevesti, ali kako je Vrhovac umro, program se prekinuo. Zatim je Ignac Kristijanović pokušao produžiti prevođenje kajkavske Biblije. Međutim, u to je vrijeme već bila sazrela mogućnost da se hrvatski književni jezik nastavi razvijati na osnovama štokavskoga govora.
