Institut za hrvatski jezik

Josip Voltić (Voltiggi) (Tinjan, 1750. – Beč, 1825.) hrvatski je jezikoslovac. Diplomirao je pravo u Beču, gdje je i živio najveći dio života. Radio je različite poslove, a njegov je jezikoslovni i prevoditeljski rad podupirao mecena barun Carnea-Steffaneo, kojega je podučavao hrvatskomu jeziku. Pretkraj života bio je u nemilosti vlasti. Objavio je naime epistolarni zbornik Bečka pisma (Lettere viennesi, 1789.), u kojemu kritički promišlja o društvu i državi, o potrebi za reformama.

Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika (1803.)

Voltićevo je glavno djelo Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika s jednom pridpostavljenom gramatikom ili pismenstvom (1803.) (ili kraće: Ričoslovnik iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika), koji sadržava latinski predgovor, gramatiku hrvatskoga jezika i trojezični rječnik. U rječniku polazni je jezik hrvatski, a talijanski i njemački odredišni su jezici. Autor se služi tzv. slavonskom grafijom, ali donose se riječi iz svih triju narječja i primjeri s različitim refleksom jata (primjerice reka, rika, rijeka). Utvrđeno je da se autor služio rječničkom građom iz djela svojih prethodnika (Mikaljina Blaga jezika slovinskoga, Della Bellina Dizionarija, Belostenčeva Gazophylaciuma te prvoga dijela Stullijeva rječnika). Njegova je koncepcija „iliričkoga” jezika obuhvaćala cijeli slavenski prostor, od Jadrana do Sjevernoga mora, ali jezik koji opisuje hrvatski dijalektno je raznolik. Četrdesetak godina do pojave preporodnih rječnika to je bio jedini praktični rječnik iz XIX. st. Mala hrvatska gramatika (Grammatica illirica) uz rječnik obuhvaća morfologiju i sintaktička pravila. Činjenica da djelo uz leksičko blago sadržava i gramatiku upućuje na zaključak da se uklapa u tradiciju većine dopreporodnih rječnika. Voltićev Ričoslovnik utjecao je na preporodne ideje ilirskoga pokreta.