Josip Šipuš: Temelj žitne trgovine po naravi i povijesti
Josip Šipuš (
Slijedi dio teksta njegova djela Temelj žitne trgovine:
[Josip Šipuš: Temelj žitne trgovine. Pretisak 1993. Karlovac: Matica hrvatska].
PREDGOVOR
(1)
Donosim čestitom općinstvu mali dar, pokazujući time unaprijed svoju dobru volju i želju da mu i dalje služim i radim u njegovu korist. Rad koji sam napisao bit će mu, možda, pomoć i putokaz, a ne bih ga htio pripisati posvema vlastitom razumu i znanju, nego zato isto slavnom i veoma vještomu narodu. Sebe mogu imenovati tek sastavljačem i prikupljačem, koji u jednom djelu objavljuje sve ono što se za sada čini najpotrebnijim radi razumijevanja odredbi drugih vrlo poznatih mudrih poglavara i učitelja.
(2)
Osjećam svojom dužnošću predati to našemu slavnom narodu i izdati na njegovu jeziku. Uzdajem se pak u pravedan i siguran sud svakog čitaoca prema ovome mome početku, teškom najviše stoga što znanstvenici naše domovine, stariji i današnji, niti su imali prilike, niti je danas očito imaju, dovesti cvatu svoj čestiti jezik poput drugih naroda. Jer jedina i mila mati nastoji, odgajajući svojega mladića, uliti mu napitak želje za stvaranjem općega dobra, ljubav prema narodnosti i onomu što se na nju odnosi te naučavati ga samu njezinu riječ. To iz njezinih prsiju primamo svi kao prvo, naravno ukorijenjeno, i zadržavamo do danas na njezinu slavu, a da ovaj ili onaj ne može nimalo priskočiti korisno u pomoć. To ja nalazim svuda kod našeg jezika različito i osobito negdje manje, drugdje pak malo više. To je uzrok manjkanju mnogih osobitih stvari i njihovih naziva te ukazuje na silnu potrebu za poznavanjem i naučavanjem vrlo korisnih zanata. Tako je svakome doista teško i naporno za vrijedna čitaoca pronalaziti ili prikladno i vješto stvoriti ono što već većina, a ni naši stariji, već nije vidjela ili primila u kojem god obliku. Istina je da su neke riječi našega jezika iz jedne ili druge države ili zemlje prikladnije za imenovanje kakve stvari nego one iz treće. Uzrok tome može biti umnogome tako golemi prostor svijeta koji je zaposjeo naš slavni narod.
(3a)
Mi nemamo naziva za mnoge stvari niti poznajemo, na primjer, one koje priroda rada samo u hladnim krajevima, osim ako ne preuzmemo naziv od tamošnjeg naroda, a što se može kazati i za njih u odnosu na nas. Ali, ne tražeći tako daleke primjere, neka se promotri hrvatski i slavonski seljak, koji još živi po starom običaju. Prvi odjeću i ruho kupujući, drugačije ga naziva nego Slavonac ili Srbijanac, komu ruho tka njegova žena. Prvi prihvaća onaj naziv za hranu, alat ili odjeću koji mu kazuje njegov trgovac. Drugi - kako ga uče vlastiti jezični osjećaj ili nekadašnji i sadašnji gospodar, a u njegovu kraju pak susjed Musliman, vlastita mati ili žena. Dovoljan je to razlog da jednaku odjeću drugačije zove ili traži. Mi potomci,
(3b)
suci pravični, ne podržavajući nijednu stranu naših starijih, prigrlimo odmah pastorka primljenoga u zalog, a zametnutoga pak kadgod pravednoga potomka, ipak smo već sad dobili u dužnost čuvati. A o tome što i koje mogu još naši potomci opraviti u tome poslu, valja od sada metnuti na stranu.
Lako, dakle, može mnogi viteški čitalac vidjeti ili opaziti kakvu pogrešku, riječ koja se po običaju pravilnije izgovara u njegovu domu ili koju je on gdjegod primio čitajući ili slušajući. Jer dok stanje u našem jeziku i dalje bude takvo te jedni Sheller ili Adelung, ili drugi učenjaci njima slični iz stranih država koji bi nas naučili čistije govoriti ili pisati ne iziđu u našoj domovini
(4a)
do tog vremena neće posve razumjeti Slavonac slušajući Hrvata, niti koji od njih Dalmatinca. Naime, jedva da se ovo društvo upoznaje sa znanstvenim radom, a kamoli da se štogod piše i samostalno radi i zbog toga, sigurno, ne mogu nikako biti združeni i sjedinjeni. - Ne bi ovdje trebalo ni spomenuti koliko nas ta dioba slabi! - U svojem cilju imadem od sada jedino pokazati čestitom čitaocu kakva i kolika naime ostaje kadgod želja da se ispuni za naš slavni jezik s te strane. Nju će tek možda jedva kasniji potomci moći sagledati i urediti (a da ipak ne prestaje naša dužnost razviti moguće vrijednosti) i gdje će se u to ime među svim poslovima pokazati najtežim onakvo združivanje kakvo nalazimo, na primjer, u njemačkom jeziku.
Mnogima naime može biti znano kako različito govori Donji Saksonac od Gornjega, a njih obojica od Švabe, Austrijanca, Poranjanina i Švicarca, da jedan drugoga doista mogu razumjeti jedva koju riječ. Te ipak, njihovi pismeni ljudi i pisci razgovaraju svagdje jednako čistim, skladnim i svakomu među njima razumljivim jezikom, sjedinjeni u pravilima i izgovoru. Naš slavni narod ima još, mislim, dugo do takve sloge; kad ne bih bio toliko raširen i golem, može biti da bi odavna bio pokojni, koliko ga sila sa svake strane zastire, gdjegod i zatire. Ne dvojim baš mnogo da bi ovaj narod brojio onoliko neprijatelja koliko je velik njegov jezik da bi se o njemu kazivao onaj događaj
(5a)
o starim Rimljanima, kojeg se mi danas, zastajući, spominjemo a da se ipak ništa drugo slično Rimljanima ne nalazi, nego narod golem i po svijetu raširen. Jedna razlika, ipak, posebno može razveseliti naš narod, jer on i danas živi i zato mu se bar ne uskraćuje svaka dobra nada da će dočekati budućnost. To se može vidjeti do ovog doba bolje utemeljeno nego je još ikada bilo. U takvom obliku i stanju on se još nikada nije pokazao starome svijetu, iako nam njegova povijest pokazuje u različita doba vrlo svijetle i glasovite, ma i žalosne događaje. Ne možemo ga sada, istina, pokazati nazočnim na tako sigurnom putu i prilici, nego što bi se još štogod moglo kazati protiv toga jer se čini da u nekim zemljama neka zajednica pogiba.
