Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga

Jakov Mikalja (Peschici, 1601. – Loreto, 1654.), moliški Hrvat, rođen je 31. ožujka 1601. u mjestu Peschici, hrvatski Pještica. U isusovački red stupa 1628. g. Za vrijeme trogodišnjega boravka u Dubrovniku (1630. – 1633.) biva učiteljem gramatike u isusovačkoj gimnaziji. Kao isusovački misionar djeluje u Temišvaru (1637. – 1645.), a 1645. nalazimo ga u slovačkoj Trnavi. Jedno kratko vrijeme, nakon povratka iz Temišvara, Mikalja provodi u Rimu, a onda je 1647./1648. poslan u Loreto za ispovjednika hrvatskih hodočasnika, gdje i umire 1. XII. 1654.

Autor je trojezičnoga rječnika Blago jezika slovinskoga (1649./1651.) i nabožnoga teksta Bogoljubno razmišljanje o Očenašu.

Blago jezika slovinskoga (1649./1651.)

Jakov Mikalja iz Temišvara donio je gotov tekst rječnika Blago jezika slovinskoga, na kojemu je, prema vlastitome priznanju, radio 9 godina. Po tom bi se podatku dalo zaključiti da je s izradbom rječnika započeo još 1636. g. u Rimu. Analiza rječnika, međutim, pomiče tu granicu na dubrovačko razdoblje, dakle u 1633. godinu. Vjerojatno ni sam Mikalja ne uračunava u pisanje rječnika neke pripremne radnje, a koje je očito, sudeći po građi rječnika, morao obaviti mnogo prije 1636.

Blago je tiskano u 1000 primjeraka; tiskanje su započela braća Giovani i Paolo Serafini u Loretu 1649., a dovršio Ottavio Beltrano u Anconi 1651. g. Rječnički je dio smješten na 864 stranice u maloj osmini. Ukupan je broj natuknica 25 000. Osim uobičajenih dodataka, kao što su imprimatur i tekst cenzure, prije rječnika nalazimo kratko razmatranje o ortografiji i talijansku gramatiku, na ukupno 62 stranice.

Blago je trojezični rječnik s hrvatskim kao polaznim i talijanskim i latinskim kao ciljnim jezicima. Iako je po koncepciji opći rječnik, bilježi različito nazivlje: glazbeno, jezikoslovno, medicinsko, kulinarsko, pravno, pomorsko, nazivlje s područja likovne umjetnosti i poezije, fitonime i zoonime. Mjestimično Blago prelazi okvire općega rječnika, ponajprije zbog obilja enciklopedijsko-leksikonskih natuknica te posebno bogate onomastičke građe.

Upravo je raščlamba posebnoga leksika omogućila utvrđivanje Mikaljinih izvora, udio leksika organskih idioma (dubrovačkoga, bosanskoga, dalmatinskoga) i stranih jezika u rječničkome fondu te dovela do spoznaja o načinu na koji je Mikalja skupljao građu, što su sve podatci koji se, u nedostatku izravnih obavijesti, moraju i mogu iščitati jedino iz teksta rječnika. Blago pripada korpusu štokavskih rječnika, premda osim štokavskoga bilježi i čakavski i, ograničeno, kajkavski leksik kao natuknicu ili kao sinonim. Mikaljino je Blago opisni rječnik, a prema tzv. desnoj strani, predstavlja kombinaciju objasnidbenoga i prijevodnoga rječnika. Kako je riječ o autorskome rječniku, u kojemu sastavljač neovisno o korpusu odabire natuknice, opseg rječnika uvjetovan je namjenom i mogućim načinom nastanka.
Rječnik je, sudeći po jednoj Mikaljinoj spomenici upućenoj Zboru za širenje vjere, trebao pomoći svećeničkomu podmlatku koji se školovao u loretskome Ilirskom kolegiju u učenju hrvatskoga jezika prije misijskih poslanstava u južnoslavenske krajeve pod turskome vlašću, ali i učenju talijanskoga prije odlaska na školovanje u Italiju.
Za ostvarenje te namjene Mikalja je morao imati neki osnovni model prema kojemu će sastavljati svoj rječnik. Ima indicija, a one se lako iščitavaju iz samoga rječničkog izbora, da je Mikalja svoj rječnik radio obratom kojega latinskog rječnika. Odnos hrvatskoga i latinskoga stupca pokazuje da je u nizu slučajeva hrvatska natuknica nastala prevođenjem latinske riječi, što je najuočljivije u slučajevima kad latinski ima jednu riječ za pojedini pojam, a Mikalja donosi sintagmu ili definiciju umjesto leksema, što se događa redovito kad ne može u hrvatskome pronaći univerbni ekvivalent. Takve lakune Mikalja popunjava prevedenicama ili novotvorenicama, a nerijetko prilagodbom tuđice.

Rječnički skup, koji odgovara rječničkomu članku suvremenoga rječnika, Mikalja organizira elementima tipičnima za moderne rječnike, pa ima djelomično gramatičku obradbu natuknice, razrađen sustav uputnica, instrumentarij za opis značenja, kamo spadaju definicija i sinonimi, specifičnim sredstvima razlikuje homonimiju i polisemiju, daje primjere upotrebe, bilježi kolokacije, frazeme i komentare. Definicije su vrlo često koncipirane kao u suvremenome rječniku, posebno u opisnih pridjeva i nomina agentis. Jedan broj natuknica obrađen je kao u leksikonima, npr. zemljopisni nazivi, imena znamenitih građevina, znanstveni termini, uz koje dolaze komentari enciklopedijskoga tipa.
Mikaljin rječnik prezentira građu koja nije samo jezikoslovna činjenica nego istodobno izvor za poznavanje kulturne povijesti, socijalnih navika i odnosa, opće kulture jednoga vremena, stupnja razvoja i percepcije pojedinih znanosti u hrvatskim relacijama toga doba.

Gramatika talijanska ukratko ili kratak nauk za naučiti latinski jezik

Gramatika talijanska ukratko prva je gramatika jednoga romanskog jezika rastumačena hrvatski. Gramatika (48 stranica) pridodana rječniku trebala je poslužiti hrvatskim đacima pri svladavanju talijanskoga jezika prije odlaska na školovanje u Italiju. Zanimljivo je da Mikalja kao metajezik uzima hrvatski, a primjere daje istodobno talijanske i hrvatske. U rasporedu građe slijedi klasični ustroj latinskih gramatika. Vjerojatno je radio prema kojoj talijanskoj prilagodbi gramatike Emanuela Alvareza. Nastojao je uspostaviti sustav hrvatskoga gramatičkog nazivlja, uglavnom prevodeći latinske termine. Na primjer: latinsko nomen fixum prevodi kao ime stojeće u značenju imenica, pronomina primitiva postaje namisnik imena prvorodni i označuje ličnu zamjenicu, casus prilagođava kao kas = padež, itd. Njegova je gramatika bila uzor i predložak gramatici franjevca Tome Babića (1712., 1745.).

Pravopis

pravopis.hr

Struna

struna.ihjj.hr

Savjetnik

jezicni-savjetnik.hr

Riznica

riznica.ihjj.hr

Hrvatski u školi

hrvatski.hr

Nazivlje

nazivlje.hr

Bolje.hr

bolje.hr

Matura

matura.ihjj.hr