Institut za hrvatski jezik

Ardelio Della Bella (Foggia, Italija, 1655. – Split, 1737.) završava pravo i filozofiju u Napulju. Godine 1677. stupa u isusovački red, a 1681. kao profesor dolazi u Dubrovnik u Isusovački kolegij. Zatim studira teologiju na Gregoriani u Rimu (1684. – 1688.). Nakon dvaju kraćih boravaka u Dubrovniku (1688./1689. i 1690./1691.) biva profesorom filozofije u Perugi (1691. – 1694.). Na svoju izričitu želju vraća se 1694. u Dubrovnik, gdje se bavi misionarskim radom do 1696. Od 1696. do 1702. rektor je u dubrovačkome Isusovačkom kolegiju. U tome razdoblju propovijeda na hrvatskome jeziku u dubrovačkoj stolnici i na sastancima bratovštine Dobre smrti. Godine 1702. premješten je u Firencu, gdje godinu dana predaje skolastičku teologiju. Na zahtjev splitskoga nadbiskupa S. Cosmija i Dubrovačke Republike poslan je već ujesen 1703. ponovno u Dalmaciju. Otad do kraja života djeluje kao misionar i propovjednik u Dalmaciji i Dubrovačkoj Republici.

Dizionario italiano, latino, illirico (s gramatikom Istruzioni grammaticali della lingua Illirica) (1728.)

Naučivši dobro hrvatski jezik, Della Bella je napisao talijansko-latinsko-hrvatski rječnik Dizionario italiano, latino, illirico (Venecija, 1728.) s uputama za čitanje, pisanje i naglašavanje hrvatskih riječi i kratkom gramatikom hrvatskoga jezika, pisanom talijanski (Istruzioni grammaticali della lingua Illirica) te latinsko-talijanskim kazalom na kraju. Drugo je izdanje priredio Petar Bačić (Dubrovnik, 1785.), a gramatika je kao samostalno djelo (Principi elemetari della grammatica illirica) izišla i treći put (Dubrovnik, 1837.).

Rječnik je nastao na osnovi dubrovačkoga govora i četrdesetak djela štokavskih i čakavskih pisaca 16. i 17. st. te je stoga prvi hrvatski povijesni rječnik, obilno oprimjeren tekstnim potvrdama upotrebe natuknica, s mnoštvom frazema i poslovica. Sadržava oko 30 000 natuknica. Za gramatiku se dugo u literaturi tvrdilo da je u svemu slična Kašićeoj, što ne može biti točno već i zbog toga što se hrvatski jezik koji je opisao Della Bella podosta razlikuje od Kašićeva, ali i zbog sasvim novih tumačenja jezičnih pojava. Tu su originalna zapažanja o prozodijskome sustavu, uočavanje kategorije živosti, kategorije glagolskoga vida, a i bolja je podjela riječi na leksičko-gramatičke razrede i podrazrede. Della Bella je uočio da akcent ima razlikovnu funkciju, da neke imenice mijenjaju akcent u kosim padežima, da su nastavak za G jd. imenica e-sklonidbe i nastavak u Gmn svih triju sklonidaba uvijek dugi, da pridjev i prilog tvoren od njega mogu biti u opoziciji po kvantiteti, da se neodređeni i određeni lik u opisnih pridjeva razlikuju po akcentu, da neki glagoli mijenjaju akcent u 2. i 3. licu jednine u aoristu te da se promjenjive riječi mogu razvrstati u akcenatske tipove. Među oblicima ima u odnosu na Kašića više štokavskih, pa i novoštokavskih obilježja, npr. Gmn, Amn, Imn u imeničnoj sklonidbi.

Vrijeme pojave Della Bellina rječnika i gramatike bilo je presudno za ulogu koju će ta djela odigrati. Ona su tada bila novost jer je od pojave zadnjega štokavskog rječnika (Mikaljina) prošlo gotovo osam desetljeća, a od jedine su dotad hrvatske gramatike (Kašićeve) prošle pune 124 godine. Della Bellina gramatika bila je dostupnija od Kašićeve i svakako aktualnija pa je imala mnogo veći utjecaj. Jezik dubrovačke književnosti, s dva i pol stoljeća bogatom tradicijom, i razvijeni dubrovački urbani jezik u svojoj dijakronijskoj i sinkronijskoj perspektivi prvi je put opisan upravo u Della Bellinu djelu te je tako taj jezik mogao biti uzorom mnogim književnicima, leksikografima i gramatičarima. Taj se utjecaj izravno vidi još i u preporoditelja, iz čega se zaključuje da je Della Bella imao velik udio u oblikovanju hrvatskoga standardnog jezika, posebice svojim propisom o jednosložnoj jekavskoj zamjeni i dugoga i kratkoga jata.