Anić – Silić: Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika
Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika prvi je hrvatski pravopis nakon „novosadskoga” zbog činjenice da Hrvatski pravopis Babića, Finke i Moguša (londonac) nije bio objavljen ni dostupan u Hrvatskoj. Objavljen je 1986. godine, a uslijedila su još dva izdanja: 1987. te 1990. godine. Izdanje iz 1990. bilo je povučeno iz uporabe 1993. godine zbog svoga imena. Godine 2001. izišao je pod imenom Pravopis hrvatskoga jezika.
Polazna koncepcija, koju su autori od početaka svojega rada do danas nastojali dosljedno razrađivati i nadograđivati, mogla bi se sažeti u nekoliko bitnih načela:
- slijediti glavnu struju (fonološku) stogodišnje tradicije hrvatskoga pravopisanja (od Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza iz 1892. godine) i obogatiti je suvremenijom znanstvenom interpretacijom na osnovi bujnoga razvoja novijega hrvatskoga pisanog i govorenog jezika
- pravopisna pravila maksimalno prilagoditi realnomu izgovoru suvremenoga hrvatskog govorenog jezika i dominantnim tokovima novije hrvatske književnosti
- ograničiti pravopisna pravila na pravopisnu problematiku, tj. ne rabiti ih da bi se nametao leksik (izbor riječi) ili gramatika; izbjegavati krutosti i isključivosti u pravilima, izbjegavati dvojnosti koje ne prihvaća govorna praksa živoga jezika, ali tolerirati one dvojnosti koje su se u novije vrijeme uvriježile u praksi
- nastojati da pravila budu precizno formulirana, što jasnije prezentirana i obilno potkrijepljena bogatim pravopisnim rječnikom i velikim izborom primjera koji olakšavaju primjenu
- stvoriti djelo koje će biti plodno tlo za javne rasprave upućenih stručnjaka, ali i najširih korisnika radi daljnjega unapređivanja hrvatske pravopisne kulture i hrvatskoga jezikoslovlja.
